Još uvijek traje vrijeme Drage Orlića
Već nekoliko mjeseci pokušavam kupiti digitalni ručni sat, po mogućnosti marke Casio, u retro stilu, koji bi me podsjećao na sličan kojeg sam davno dobio na poklon, pa ga nemarno zagubio. Slučajnost je htjela da sam sličan vidio (doslovce) na slici Drage Orlića, izloženoj na otvorenju izložbe "Samo je vrime kič" u labinskoj galeriji Alvona 23. prosinca.
Istarski pjesnik, poznat po kratkim i efektnim pjesmama nabijenim humorom i erotikom, ovoga je puta zagrizao u likovnost. Koristeći na stotine starih ručnih satova, boju te pokoji vlastiti stih, Orlić se labinskoj publici predstavio ovom, kako je sam napisao u katalogu, "rugalicom vremenu". Vrijeme je, piše Orlić, bog kojeg slijepo slijedimo, čiji smo "bezrezervni idolopoklonici".
Zašto je toliko važno znati koliko je sati, čemu sva ta pogledavanja na ruku ili mobitel, pita se Orlić. Pokušavajući to razjasniti, u katalogu spominje Voltairovu izreku da kad ne bi bilo boga, trebalo bi ga izmisliti, a taj je bog, dodat će, upravo "Njegova svevišnjost vrijeme". Sve nas to samo jalovo podsjeća na vlastitu smrtnost i krhkost. I čemu sve to, pita se Orlić.
I doista, čemu? Kant, kojeg Orlić ne spominje, imao je u svom uredčiću u današnjem Kalinjingradu svoje filozofske preokupacije, pa je tako govorio o beskonačnosti i vječnosti. Beskonačnost postoji u vremenu, baš kao i sve ostalo.
Rekli bismo da je vrijeme preduvjet zemaljskog postojanja. Njegov izostanak značio bi kraj svih stvari, svake akcije, svakog razmišljanja, svojevrsnu zamrznutost. Vječnost, s druge strane, nije beskonačnost ili beskraj, već nešto izvan dimenzije vremena. To je tamo gdje, kažu popovi, ideš kad ideš Bogu za kurira. Beskonačni dakle nismo, ali možda smo vječni. Takve varijable Orlićeve urice ne mogu mjeriti, ali ne mjere čak ni ove naše sate i minute, jer su neispavni. Ili možda nemaju vremena. A i što će im, kad naziv izložbe lijepo kaže - vrijeme je kič.
Izložbu je pred nekoliko desetaka Labinjana otvorila voditeljica galerije Alvona Alis Šaina, naglasivši da se time zaključuje ovogodišnja sezona tijekom koje su gostovali slikari Mauro Stipanov, Marina Fernežir i Robert Pauletta, kao i fotograf Zdravko Kopas, dok je Emilija Duparova postavila multimedijalnu instalaciju. Orlić je svoje goste počastio i živom rječju; pročitao je par stihova, a u opuštenoj atmosferi pozvanim za lavež osjetio se mješanac pinča Đoli, u vlasništvu obitelji Šaina. Ugodna i ne odveć hladna večer zalivena je vrućim kuhanim vinom. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)
