Osvrt: Vinsko hodočašće u Gračišće
Jesam li na uskrsni ponedjeljak obišao svih petnaest konoba na Izložbi vina središnje Istre u Gračišću? Ne znam, trudio sam se. Siguran sam samo u to da nisam jedini koji nije siguran je li neku posjetio dvaput, a drugu preskočio jer su gračaške uličice bile pretijesne za sve koji su njima htjeli proći, a gužva kojoj je svrha kušanje dvjestotinjak vrsta vina postaje gužva na kvadrat.
Ono što mi je odmah upalo u oči je veliki broj mladih, onih mlađih od trideset ili neznatno preko toga. Vremena su se očigledno promijenila: vino je nekada bilo za noniće, danas o njemu raspravljaju mladići i djevojke; nekada se pila gusta, žuta malvazija ili kao mračna noć crni teran, a danas se u čaši oprezno vrti niz sorti različite boje, okusa i mirisa. Postajemo sve istančaniji, sve otvoreniji za raspravu i to se prenosi općenito na život. Uostalom, nije teško primijetiti da što neka nacija ima razvijeniju vinsku tradiciju i kulturu, to je općenito kulturnija. Gračišće ima značaj znatno veći nego što se to na prvi pogled čini.
Ima onih koje je Gračišće (jednako kao i druge vinske izložbe diljem Poluotoka) razmazilo. Sreo sam tako jednog od tih mlađih znanaca, koji mi reče da mu vina i nisu nešto, pa je prešao na konjak! Vina su, to i ocjene pokazuju dobra, a zapravo izvrsna s obzirom na to kakvo je bilo ljeto 2014. godine. Vinari su uložili sve svoje znanje i vještinu da bi izvukli dobru kapljicu, što je, dugoročno gledano, bila dobra vježba.
A što se tiče konjaka – pa, bilo je i onih koji su pili pivo. Vinsku je ponudu pratila raskošna gastronomska ponuda: kotlovina, roštilj, pršut, sir, fritule, palačinke, kolači svih vrsta. Vidio sam i nešto što bi se moglo nazvati „istarskim kebabom“: uz okomitu grijaču vrti se okomito postavljen pršut. (Ili je to možda bila špaleta – plećka?) I sav taj šušur začinjen glazbom, što živom, što iz zvučnika.
Na jednom kamenu koji viri iz zida jedne od zgrada, što u Gračišću nije rijetkost, gost iz Primorsko–goranske županije je rezao debelu fetu pancete. Njegovi su mi prijatelji objasnili da je on poučen iskustvom iz ranijih godina ponio sa sobom marendu za slučaj da gužva oko štandova s hranom bude prevelika. Iz susjedne su županije došli i vinski vitezovi iz Kastva, članovi Bratovštine hrvatskih vinskih vitezova. Ponijeli su se časno: radije su ginuli s čašom u ruci nego se predavali.
Usred tog hedonističkog raja našao se i jedan štand s knjigama. Međutim, gospodin prodavač je svoje knjige morao vrlo rano pokupiti i skloniti ih na sigurno. Razlog? Kako se približavalo proglašenje dobitnika medalja, tako se sunčano nebo naoblačilo i digao se ledeni vjetar. Primijetio sam da tu i tamo vije nešto bijelo. Pomislio sam da nosi pepeo s nekog od roštilja, ali pojavile su mokre točke po pločniku. Padao je snijeg! Na trenutke je tako brijalo da je trebalo potražiti zaklon. Nakon što su podijeljene medalje i priznanja pokazalo se sunce, ali to ne znači da je vjetar posve stao i da je postalo toplo.
Namjera mi je bila kupiti slovenski cviček, jer volim kiselkasta vina, ali njega se moglo samo degustirati u konobi u kojoj su izlagali gosti: Slovenci, Slavonci, Baranjci i Zagrepčani, točnije vinari iz Sv. Ivana Zeline u Zagrebačkoj županiji. Umjesto toga uzeo sam teran koji mi se učinio posebnim, ali neću mu ovdje praviti reklamu.
S bocom u vrećici zaključio sam da je za ovu godinu dosta i uzeo kurs koji će me odvesti do ceste, a odatle do automobila, koje je bio parkiran nešto dalje, uz jedan od brojnih autobusa. Probijajući se prošao sam pored stola s nekoliko praznih buteljki, a oko njega momci u izvrsnom raspoloženju. Jedan od njih ljubazno mi je objasnio da su oni „ekipa za razbijanje glava praznim bocama“ i ponudio mi uslugu. Pokazao sam zanimanje za izvedbenu kvalitetu ponuđenoga, ali dečki su požurili objasniti da su se samo šalili. (Tekst i foto: Robi Selan)
Tomaz najbolja malvazija, Zigante najbolji teran
Načelnik Gračišća Ivan Mijandrušić zlatne je plakete za najbolja vina uručio Klaudiju Tomazu iz Motovuna u kategoriji bijelih i Giancarlu Ziganteu u kategoriji crnih vina. Tomazovu malvaziju i Ziganteov teran Povjerenstvo za senzorno ocjenjivanje vina na čelu sa Sanjom Radekom dodijelilo je 86,67 od maksimalnih stotinu bodova. Najviše su zlatnih medalja skupila Vina Fakin: pet zlatnih za malvazije i jednu srebrnu za teran.
Dodijeljeno je ukupno 12 zlatnih medalja za bijela vina. Poredak je slijedeći: Vina Tomaz, Vina Fakin, Vina Vivoda, Vina Fakin, Vina Tomaz, Vina Fakin, Aljoša Jašić, Vina Fakin, Vina Fakin, Josip Franković, Vinogradi San Martino i Obitelj Mijandrušić. Svi uzorci su malvazije, osim chardonnaya Vinograda San Martino.
Crnim je vinima dodijeljeno devet medalja. Poredak glasi: Zigante – teran, Matija Bernobić – muškat ruža, Marijan Gortan – cabernet sauvignon, OPG Miličić – teran, Marijan Bernobić – muškat ruža, Mišel Simonić – teran, Silvano Legović – merlot, Vina Fakin – teran i Vina Vivoda teran.
