Što nas ne ubije, zagadi nas
Što je koja litrica fosilnih goriva za ovo naše ogromno prostranstvo zvano Jadransko more? Može nam puvat znate već gdje. Eno se neki dan izlilo nešto poput nafte i doplutalo do rta Kamenjak, malo zacrnilo obalu, ali sve je već pod kontrolom, barem što se tiče stručnih službi.
Naravno da sve mora biti u redu. Pa turistička je sezona, pobogu. Ne možemo sada, u ovom krucijalnom periodu naše egzistencije, reći da nešto ne valja, da je nešto trulo i da se prema našem dijelu Jadrana odnosimo isključivo profiterski, a ne da bismo sačuvali to more i za neke buduće luđake koji odluče baš ovdje živjeti. Pokoja litrica ugljikovodika, kako stručne službe popularno nazivaju svako zagađenje fosilnim gorivima, nas sigurno neće ubiti. Malo će zaprljati šugamane, ali sve je to dio ugođaja.
E sad, zašto mi te mrlje u slobodnom plutanju ne vidimo prije nego što se nasuču na obalu, pitanje je na koje nitko ne nudi odgovor. Prije gotovo dvije godine doplutala je tako mrlja i do obale Ližnjana, zacrnila uvale, a na čišćenje je utrošeno više od milijun eura. Krivac – nepoznat.
Kao i u ovom posljednjem slučaju. U tom trenutku mještani postavljaju logično pitanje: zašto nitko od nadležnih nije spriječio da onečišćenje dospije do obale? Pa zato što nisu ni znali za njega. Moglo je ono miljama tako besciljno lutati, raditi štetu morskoj flori i fauni. I nikoga ne bi bilo briga za njega sve dok ga neki vjetar ili kurentija nisu gurnuli do obale.
A onda slijedi iznenađenje. Sve službe promptno izlaze na teren, rade se strategije, načelnici uzimaju lopate u ruke, govori se o katastrofi koja je izbjegnuta samo zahvaljujući brzoj intervenciji naših, da se ne ponavljam, znate već. I pritom nitko građanima ne odgovara na pitanje zašto je uopće moralo doći do toga, zašto nije puno ranije spriječeno zagađenje, zašto nije pronađen krivac, zašto se do mora odnosimo kao da ono nije dio ove zemlje.
Kada sam prije, dakle, gotovo dvije godine pratio onečišćenje u Ližnjanu, pronašao sam sugovornika koji je bio prilično oštar prema tim, dosadan sam sam sebi, stručnim službama. Danas, pak, u ATRAC-u - Jadranskom edukativno-istraživačkom centru za reagiranja na iznenadna onečišćenja mora, reteriraju i kažu da će mi na sva pitanja odgovore dati Lučka kapetanija Pula.
A iz iskustva znam da neće. Ne zato što ne žele, nego ih nemaju. Što da mi kažu? Da u Hrvatskoj ne postoji sustav za nadziranje onečišćenja, da nitko ne može vidjeti kad se negdje na otvorenom moru dogodi kakva havarija, već ćemo za nju doznati tek kada ugljikovodici doplutaju do obale? To je naša realnost. More ovoj državi nije ništa drugo nego lijepo plavetnilo na fotografiji kojom prodajemo turistima priču o maloj zemlji za veliki odmor. (Bojan Žižović)
