Vedran Mataija: 'Vidim se u rukometu i dalje'
Polako stiže kraj još jedne briljantne rukometne karijere igrača koji je svakako ostavio dubok trag u rukometu našeg poluotoka. Vedran Mataija, prvotimac Poreča, nakon dvadeset godina seniorskog rukometa i ‘načet’ teškom ozljedom ramena odlučio je završiti svoju bogatu karijeru. Dugogodišnji kapetan i nositelj porečke igre te jedno vrijeme rukometaš našičkog Nexea i hrvatske reprezentacije svoj je kraj objavio upravo u susretu dva kluba u kojima je nastupao, na čemu mu se zahvalio prigodnim dresom i njegov bivši klub, a taj detalj nakon remija Poreča pred superiornim domaćinima samo je bio ‘kruna’ proslave osvojenog boda na vrlo teškom gostovanju. Mnogi će reći jedna od najboljih partija porečkih rukometaša nakon dugo vremena.
- U posljednjih nekoliko godina najvjerojatnije da. No ipak ja bih istaknuo i nekoliko puno većih rezultata u prošlosti, kao što su bila dva neriješena susreta protiv Zagreba ili nekoliko europskih pobjeda. Poreč je isto tako pobjeđivao Nexe upravo dok sam ja tamo igrao u sličnoj situaciji kao što smo sada stigli do boda, kada su bili neopterećeni. Odličnu utakmicu protiv Našičana odigrali smo i na svom parketu, kada da je bilo samo malo više vjere u svoje mogućnosti i samopouzdanja, siguran sam da smo ih mogli i u toj utakmici dobiti, kaže Vedran Mataija.
Nakon dva puna desetljeća jako lijepe rukometne karijere sigurno nije bilo lako samo tako napustiti parket.
- Pa svakako da mi nije svejedno, ali nakon teške operacije ramena mislio sam da ću još ranije morati odustati, jer su mi liječnici davali minimalne šanse za povratak na teren. No, nakon svega što sam prošao kroz karijeru želio sam se oprostiti na terenu, a ne na tribinama pa makar i samo sjedio na klupi i na taj način pomagao dečkima. Rame je u međuvremenu koliko-toliko došlo na svoje iako to nije ni približno kako je nekad bilo i trudio sam se pomoći koliko mogu, dodao je Mataija.
San svakog rukometaša je nastupiti za svoju reprezentaciju na nekom od velikih natjecanja. Vedran Mataija bio je član najbolje hrvatske rukometne vrste na Europskom prvenstvu u Austriji 2010. godine, kada je Hrvatska osvojila srebrnu medalju, što je najveći doseg naših rukometaša na kontinentalnim smotrama.
- Definitivno je to vrh moje karijere i naježim se svaki puta kada se toga sjetim. Nisam u tom trenutku mogao vjerovati da stojim na parketu s igračima koje sam do tada mogao vidjeti samo na TV-u, s obzirom da se radilo o reprezentativcima koji su činili jednu od naših najboljih reprezentacija u povijesti. Meni ‘kao klincu’ od 22 godine bilo je to svakako vrlo veliko i lijepo iskustvo. Pogotovo polufinalna utakmica protiv Poljske te finale protiv Francuske gdje nas je bodrilo oko deset tisuća naših navijača i ništa se ne može mjeriti s takvim osjećajem i osvajanjem srebrne medalje, kaže porečki rukometaš.
Lijepih momenata i slatkih pobjeda bilo je i u njegovim klupskim nastupima, s obzirom da su i Poreč te Nexe godinama sudjelovali u europskim natjecanjima.
- Što se tiče klupskog dijela bilo je dosta pobjeda koje su sigurno bile i najznačajnije u klupskoj povijesti, kao što je pobjeda protiv ruskog Krasnodara koji je bio veliki favorit, te dvije odlične utakmice s portugalskim Sportingom. Teško ja sad izdvojiti neku koja je ostala u najljepšem sjećanju, jer bilo je tu finala kupa, trećih mjesta u prvenstvu i mnogo toga lijepoga. Dok sam nosio dres Nexea svladali smo primjerice veliki Magdeburg i tada jakog Metalurga u Skopju. Svakako je u posebnom sjećanju ostala i prva utakmica SEHA lige uopće koju smo odigrali u Beogradu protiv Crvene Zvezde u jednoj napetoj atmosferi bez negativnih naboja i tu sam praktički debitirao u Europi za Nexe, kaže Mataija.
No odlazak s parketa nije njegovo definitivni zbogom rukometu, s obziro da je i dosad kao igrač bio angažiran u radu s mlađim selekcijama kluba.
- Ostati ću sigurno u rukometu, u radu s klincima što i sada radim, a vidjet ću s klubom hoće li to prerasti i u neku sportsku funkciju. Vidim se u rukometu i dalje jer sam cijeli život u tome. Možda ću jedino sada malo usporiti kako su mi klinci doma mali i malo se više posvetiti i njima, ali ostati ću sigurno još vrlo angažiran u klubu, kaže o svojim budućim sportskim planovima Vedran Mataija..
Rukomet u njegovim igračkim počecima i danas sigurno nije ista igra. Dojam je da se poprilično stagnira i da mu je popularnost na mnogo nižim granama nego što je to nekad bilo.
- Rekao bih čak da je u velikom padu i da je kvaliteta nemjerljiva u odnosu na vrijeme kada sam ja počinjao igrati seniorski rukomet. Tada je u ligi postojalo deset ekipa vrlo slične kvalitete koje su se ravnopravno mogle boriti jedna s drugom i sve je bilo puno neizvjesnije. Sada dečki ulaze premladi u prvu ekipu, za razliku primjerice od tada kada si ipak pravu šansu dobio nakon dvije tri sezone u pravilu sjedenja na klupi. No, koliko se ulaže još se dobro i gura. Jer dok ne bude bilo ozbiljnijeg ulaganja neće biti ni napretka. Srećom što smo očito jako talentirana nacija pa uspijevamo svake godina ‘izbaciti’ dva do tri reprezentativca, no da smo još malo više ulaže sigurno bi to bilo puno bolje, mišljenje je Vedrana Mataije.
Porečki rukometaši trenutno drže četvrto mjesto Lige za prvaka što bi svakako zadovoljilo klupske ligaške ambicije u ovoj sezoni s obzirom da je trojka Zagreb, Nexe, Sesvete u ovom trenutku svojom kvalitetom podosta odmakla.
- Nažalost teško ćemo sačuvati četvrto mjesto, jer bi nam za to trebalo još jedno veliko iznenađenje kao što je pobjeda nad Sesvetama u gostima, kojoj se našim remijem otvorila mogućnost da prvenstvo završe na drugom mjestu ispred Nexea ili primjerice sa Zagrebom. Izgubili smo od Spačve u gostima te odigrali neriješeno na našem parketu tako da su oni ovdje u prednosti nad nama i samo bi ih poraz u Varaždinu, što je također teško očekivati, spustio na petu poziciju i nama omogućio eventualan izlazak u Europu. Nažalost sami smo si presudili, no do god traje nada vjerovati ćemo da nam se rezultati mogu poklopiti, kaže Vedran Mataija o ovogodišnjim rezultatima svoga kluba. (Razgovarao: Siniša Žulić)
