Azil u Trstu? 'Sve je počelo s izbjeglicama iz Jugoslavije'
Lučki gradovi kroz povijest su bili, a u mnogim zemljama i dalje ostali, prostori u kojima se svijet susreće i spaja, kulture upoznaju i mijenjaju. Jedan od takvih gradova svakako je i Trst, koji je posljednjih desetljeća u migracijskom kontekstu postao poznat i kao grad utočište, pišu Novosti. Prenosimo dio članka u nastavku.
Gianfranco Schiavone je istraživač migracija i autor brojnih radova o migracijskom i azilnom pravu. Predsjednik je Talijanskog odbora solidarnosti (ICS) koji se godinama bavi tzv. tršćanskim modelom prihvata tražitelja azila, izbjeglica i drugih migranata. Nedavno je gostovao u Zagrebu, na Institutu za etnologiju i folkloristiku održao je predavanje o Trstu kao gradu utočištu.
- Izbjeglice i migranti dolazili su u Trst oduvijek, ali ako govorimo o recentnoj povijesti, onda možemo reći da su počeli dolaziti u Trst prije trideset godina. Sve je tada počelo s izbjeglicama iz Jugoslavije, to su bile prve veće skupine izbjeglica. Nastavilo se do danas, s ljudima iz različitih zemalja i regija. Mnogo Kurda, mnogo ljudi iz Afganistana u posljednjih dvadeset godina koliko traje rat, ljudi iz različitih zemalja Bliskog istoka, Sirije, Iraka, Irana, Turske. Brojke su se povećale u posljednjih deset godina, ali Trst je mjesto gdje izbjeglice i migranti zapravo dolaze u kontinuitetu - govori za Novosti Schiavone.
Objašnjava nam kako su prije trideset godina u Trstu odlučili pokrenuti prvi program pružanja zaštite i smještaja tražiteljima azila. Mnogi od tih ljudi u početnim su godinama programa bili izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i s Kosova.
- Ubrzo nakon toga shvatili smo da migrantska situacija neće prestati, da će postojati stalna potreba za takvim uslugama. Odlučili smo zato nastaviti raditi, ali mogli bismo reći i da su događaji oko nas zapravo odlučili da nastavimo raditi. Korak po korak, izgradili smo sustav azila i prihvata u kojem smo osobe odmah pri dolasku u Trst smještali u normalan stan, u normalan kvart, kao metodu uvođenja u društvo. Ako tražitelja azila smjestite u prihvatni centar, on je automatski izoliran i društvena integracija ne započinje - dodaje Schiavone.
U razgovoru nam se pridružio i Matej Iscra, koji također radi za Talijanski odbor solidarnosti (ICS) i godinama se bavi pravima migranata i tražitelja azila u Trstu.
- Trst je bio jedan od prvih modela takve vrste, s tzv. raspršenim smještajem. U drugim dijelovima Italije primjenjuju se drugi modeli, poput kampova i prihvatnih centara za tražitelje azila. Ti modeli koegzistiraju diljem zemlje, ali se pokazalo da je model raspršenog smještaja bolji za integraciju ljudi, pomaže im razumjeti gdje se nalaze i pruža mogućnosti uobičajenog života u kojem ne odlaze posebnom liječniku za tražitelje azila i ne kupuju hranu u trgovini unutar prihvatilišta, nego u supermarketu u koji odlaze svi drugi građani. Žive vrata do vrata s lokalnim stanovništvom i time se izbjegava stvaranje paralelnih svjetova, smanjuju stigma i društvena napetost. U Trstu u tom smislu ne postoji poseban integracijski program, nego se integracija naprosto događa kroz svakodnevni život - govori nam Iscra.
Schiavone objašnjava kako u Trstu, nažalost, nije moguće osigurati smještaj svima koji stignu, pa postoji i tranzitni sustav u kojem se neke ljude prebacuje u druge talijanske gradove koji im mogu osigurati smještaj.
- Imamo oko tisuću mjesta u samom Trstu. Pritom se ljudi izmjenjuju. Kada jedna osoba završi prihvatni proces, dobije regularni status i zaposli se, što obično traje oko godinu i pol dana, druga osoba može početi koristiti taj stan. Sada je postupak malo sporiji zbog pandemije. Ona je također otežala povezivanje s drugima u zajednici, osjećamo da je to velik gubitak za ljudsko stanje uma - kaže Schiavone, pišu Novosti gdje pročitajte cijeli članak.
