Manje poznato o Bulešiću: Nesporazumi oko zbora za Istru
U selu Čabrunićima u župi Svetvinčenat 13. svibnja 1920. rođen je Miroslav Bulešić, svećenik Porečke i Pulske biskupije. Ubijen je, zaklan ubodima noža u predjelu vrata, »in odium fidei« – iz mržnje prema vjeri – u župnoj kući u Lanišću po završetku krizme 24. kolovoza 1947. U pulskoj Areni 28. rujna 2013. proglašen je blaženikom Katoličke Crkve. Svečanu euharistiju beatifikacije predvodio je kardinal Angelo Amato, tadašnji prefekt Kongregacije za kauze svetih. U nekoliko nastavaka, u povodu njegova spomendana 24. kolovoza, bit će prikazano blaženikovo stajalište o nacionalnim i vjerskim pravima hrvatskoga naroda u Istri te okolnosti i zbivanja koja su dovela do »krvave krizme« u Lanišću, piše dr. Stipan Trogrlić u novom feljtonu Glasa Koncila. Prenosimo dio članka u nastavku.
Na sastanku istarskoga svećenstva, održanom 31. srpnja 1945. u pazinskom franjevačkom samostanu, osnovan je Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleška organizacija istarskoga »slavenskoga« svećenstva. Za predsjednika Zbora izabran je Toma Banko, za potpredsjednika Leopold Jurca, za tajnika Miroslav Bulešić.
Porečki i pulski biskup Raffaele Radossi nikako nije bio zadovoljan pristupanjem svećenika njegove biskupije svećeničkoj staleškoj organizaciji, a kada su hrvatski svećenici 19. ožujka 1946. potpisali Spomenicu u kojoj traže da se »SVA ISTRA I SVA JULIJSKA KRAJINA PRIKLJUČE JUGOSLAVIJI« (istaknuto u izvorniku, op. a.), Radossi je 30. ožujka 1946. posebnom okružnicom pod prijetnjom suspenzije svojim svećenicima zabranio sudjelovanje u radu »Zbora«, »ipso facto incurrenda (samim činom sudjelovanja)«. Kao razloge za takav potez Radossi navodi da Sveta kongregacija nije ispitala: 1. statut Zbora, 2. Spomenicu delegacije hrvatskoga svećenstva Istre Savezničkoj komisiji (Radossi delegaciju naziva »takozvana«), 3. Protuspomenicu iste delegacije jugoslavenskoj vlasti (tako je Radossi nazvao prosvjedno pismo Zbora upućeno oblasnom Narodno-oslobodilačkom odboru u Labinu 15. veljače 1946. u kojem se navode primjeri »otvorenoga i bezobzirnoga« protuvjerskoga djelovanja organa nove vlasti). Uočio je i istaknuo proturječje između Spomenice i Protuspomenice u pogledu vjerskih sloboda.
Tajnik Zbora Bulešić i blagajnik Antun Cukarić podnijeli su ostavke i istupili iz svećeničkoga društva nakon biskupove okružnice. U osvrtu na okružnicu Bulešić piše mons. Radossiju kao svomu ordinariju da ga je okružnica iznenadila. Spominje svoju i Cukarićevu ostavku na članstvo u Zboru. Smatra da nisu napravili shizmu i da zbor nije sekta. Ako ne bude moguće postići dogovor, kaže da će promijeniti biskupiju. Povjerenje koje su svećenici imali u Radossija kao biskupa, iznoseći mu stvari namijenjene isključivo njemu, izgubljeno je jer je on te stvari iznosio izravno potpuno stranim (nepoznatim) osobama.
Mons. Radossi je 19. travnja 1946. odgovorio na Bulešićevo pismo. Uz izraze zadovoljstva Bulešićevim župničkim radom u Kanfanaru ističe kako ne odobrava ponašanje svećenika članova Zbora, a s njime se slaže i dio hrvatskih svećenika, piše dr. Trogrlić za Glas Koncila gdje pročitajte cijeli članak.
