'Istra se globalizirala. Puno je ljudi uključeno u psihoterapiju'

Dr. Helena Marčinko iz Fažane psihijatrica je i psihoterapeutkinja, stručnjakinja za pedopsihijatriju, forenzičku psihijatriju i grupnu analizu. S njom razgovaramo o psihoterapiji, Istri, alternativnim metodama samopomoći...

* Za razliku od biologijskih psihijatara, Vi se bavite i psihoterapijom. Je li doista došao kraj paradigme biologijske psihijatrije?
- Psihoterapija je isto tako biologijska psihijatrija, ona dovodi do strukturnih promjena u arhitektonici mozga, samo nježnije i finije. Na žalost, kada su oštećenja zbog traume ili straha veća, neophodna je "imobilizacija" određenih moždanih struktura kratkotrajnim uzimanjem lijekova (antidepresiva, neuroleptika). Lijekovi se polagano skinu kada se taj dio mozga oporavi i nastavi se s psihoterapijom da bi se ojačali obrambeni mehanizmi, ali i da bi osoba spoznala koje aktivnosti nisu primjerene za njezinu emocionalnu konfiguraciju.

Ako osoba predvidi da će neka situacija biti jako emocionalno zahtjevna (majčinstvo, preseljenje, smrt drage osobe, razvod, itd...), dobro je uključiti se u kraći psihoterapijski tretman, a po potrebi uzeti i neki od medikamenata (antidepresiva-stresoprotektiva) koji neće dovesti do iscrpljenja. Odluku o tome potrebno je donijeti zajednički, objasniti pacijentu mehanizme djelovanja i psihoterapije i medikamenata.

Psihoterapija je znanstvena metoda koja se evaluira na isti način kao i studije pojedinih lijekova. Promjene na moždanoj arhitektonici verificiraju se funkcionalnom magnetskom rezonancom. Na isti način sada se verificiraju i Freudove postavke psihodinamskog razvoja stare više od stotinu godina.

* Pretpostavljam da se u Vašem poslu naslušate svega i svačega. Kako sve te tuđe probleme uspijevate procesuirati, odnosno odvojiti od Vas samih i spriječiti da Vas ne opterete?
- Osobno sam pohađala psihoterapiju osam godina, a tijekom mjeseca s kolegama koji se bave istim poslom pohađam tzv. "peer supervision", strukturirane sastanke gdje se raspravlja o vlastitim emocionalnim opterećenjima proizašlim iz ovog posla. Aktualno razni psihoterapijski instituti, pa i Institut za grupnu analizu Zagreb omogućuju psihoterapijsku podršku svojim članovima putem Zoom, a i drugih sličnih oblika on-line pomoći. Jedan dio tegoba ne uspijeva se "metabolizirati", pa sam nakon 40 godina rada jako jako umorna.

* U posljednje vrijeme javile su se brojne alternativne metode psihološke samopomoći. Pomažu li one ili odmažu? Ima li slučajeva da i 'službeni' psihijatri odmognu?
- U svim granama medicine postoji nadriliječništvo... Time se puno ne bavim. Popis licenciranih psihoterapeuta postoji na internetu, svakom na ravnanje. Nema službenih i neslužbenih psihijatara... Psihijatri su liječnici i među njima ima dobrih i loših liječnika, kao i među drugim specijalistima... Svatko od nas ima uspjeha i neuspjeha... U psihijatriji je veliki nedostatak manjak vremena, dobar psihijatrijski razgovor ne može biti kraći od 45 minuta.... Ako je dijete u pitanju i 90 minuta. Puno je osoba koje trebaju pomoć, a malo psihijatara.

* Je li Istra po nečemu specifična u smislu psihičkog zdravlja njenih građana?
- Istra se globalizirala i može se reći da su Istrani aktualno vrlo skloni psihoterapijskim konzultacijama i puno je ljudi uključeno u različite vidove psihoterapije.

* Percipiramo li mi u suvremenom svijetu ugrožavanje vlastite materijalne imovine jednako kao ugrožavanje vlastitog tijela?
- Ovisi o osobi... Ja uglavnom imam posla s osobama koje pretjerano osluškuju svoje tijelo i žive u strahu od raznih bolesti... Oni koji se bave materijalnim dobrima obično ne zalaze na psihoterapiju. Stoga, mislim da na psihoterapiju dolazi nježniji i empatičniji dio čovječanstva.

* Što radite u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi i što Vas opušta nakon napornog radnog dana?
- Volim čitati, muziku, šetnje, vrt, psa, mačku, gljive, šparoge... Kupanje, barku... Čišćenje kuće, i nikada nemam dovoljno vremena. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman)