Barbanka Maria s pulske tržnice hladnoću više ni ne osjeća
Ima i Pula svoju legendu s tržnice. To je Maria Kleva iz Barbana svakoga dana, bez obzira na vremenske prilike, prodaje svoje domaće povrće na pulskoj tržnici. Kaže nam da je nedavno napunila osamdeseti rođendan i da joj godine ništa ne znače. Na njoj te "zlatne" godine i ne vide, a za to je zaslužan svakodnevni rad na svježem zraku i konzumiranje domaćih proizvoda, piše 24sata. Dio članka prenosimo u nastavku.
Rad i samo rad, njezin je moto. Rad ju čini sretnom, zadovoljnijom i kako kaže zdravijom, iako stoji svakoga dana osam sati nudeći kupcima svoje povrće. Ne treba zaboraviti pritom niti osmijeh za svakog kupca koji nesebično daje.
- Prošla sam ja puno toga.Radila na ovom istom mjestu i u doba Jugoslavije. Ma tada je bilo puno bolje. Ljudi su kupovali puno više. Danas ti dođu da im izaberem 2-3 mrkvice koje im ljepše izgledaju i općenito su počeli ljudi kupovati manje domaćih proizvoda. Nekada se bolje živjelo iako je poljoprivreda težak posao - priča Maria. Kaže da je kupovina pala zbog otvaranja velikog broja trgovačkih centara, pa ljudi kupuju sve na jednom mjestu.
- Dok nije bilo tih velikih trgovina dobro se prodavalo'. Imam svoju salatu, blitvu,luk,češnjak, mrkvu,krumpir... ma svašta, ali teško se sve proda. U pedeset godina rada nikada se nisam pitala zašto moram raditi po kiši, hladnoći, buri, vrućini...sve je to normalno. Hladnoću više i ne osjetim. Dobro se obučem i već u 6 sati ujutro stojim na tržnici - rekla je. Kaže kada je snijeg prije par godina zabijelio Pulu, nikoga na tržnici od prodavača nije bilo,a ona je noć prije na njivi ubrala puno toga i nije bilo šanse da sve to propadne.
- Rekla sam sebi moraš ići. Pa nije snijeg neko svjetsko čudo. Nije hladnoća ta koja će me ubiti, to te čeliči - priča nam nasmijana žena.
Dodaje da joj je zdravlje sačuvalo upravo to što radi u svim vremenskim uvjetima pa se organizam navikne. - Osim lijekova za šećer ne koristim ništa više. Ali šećerna bolest je gospodska bolest i ako s njom lijepo ophodite,neće vam štetiti. Muž mi je preminuo prije tri godine i sin mi re rekao da sada bacim motiku. Do prije tri godine sam u polju radila, a onda ujutro prodavala sve na tržnici. Sin sada radi s motikom, a ja prodajem. Cijeli život sam u poljoprivredi i za drugo ne znam. Ujutro se dižem oko 5 sati, dođem na štand i sve prvo lijepo posložim.Imam svoje kupce koji mi dolaze. Ljudi pred ove blagdane slabo kupuju.Ako im ponudim sve za francusku salatu, kažu da će radije kupiti gotovu u trgovačkom centru. Ali, ja ću vam raditi na ovoj tržnici do zadnjeg dana svog života. To volim i to me čini sretnom - kazala je na kraju Maria, donosi 24sata.
