Galižanci su otvoreni i iskreni, ogledni primjer Istrana (video)
Galižana je, kažu službeni podaci, jedno od najstarijih naselja u Istri, a zahvaljujući tome što je imala sreće da su je epidemije kuge zaobilazile vjerojatno ima najstariji kontinuitet stanovništva na poluotoku. Očituje se u to ovdašnjoj inačici talijanskog dijalekta koji je direktni potomak srednjovjekovnog latinskog i narodnog jezika.
'Gallesano', kao glasi talijanski naziv mjesta bio je središte rimskog agera nastao na sjecištu rimskih glavnih cesta Dekumanova – istok zapad i cardo maximus – sjever jug. Pretpostavlja se da se u sjecištu nalazilo zemljište koje je pripadalo rimskom veteranu iz Galije i odatle naziv Gallicianum, što je dalo današnju Galižanu - Gallesano. Bivši cardo, to nije teško zaključiti, današnja je glavna Ulica Michele della Vedova, a Dekumanova bi, sudeći prema satelitskim snimcima trebala biti Ulica Antonio Pianella, koje se s njom susreće kod župne crkve Sv. Roka. Ispravite nas ako griješimo.
Glavna ulica je dvosmjerna, ali vozila se u centru moraju jedno drugome ugibati jer je nastala kada se njome vozilo kočijama i zaprežnim kolima. Kako je nekada izgledalo središte mjesta, može se vidjeti na impresivnoj kamenoj maketi koju je od kamena izradio i u svom dvorištu izložio Giovanni Fabris.
Osjeća li se na Galižancima tisućljetni kontinuitet uljudbe? Definitivno da jer Galižanci su otvoreni, komunikativni i iskreni. Ogledni primjer Istrana, rekli bismo.
"Ja sam prava Galižanka, Istrijanka i Talijanka. Mi smo ovdje kao velika obitelj, svi se volimo i poštujemo, ne gledamo nacionalnost", rekla na je Rita Sifari i objasnila zašto je najviše muči promet glavnom ulicom: "Opasno je hodati, posebno zbog kamiona od kojih se sve trese. Govori se da će se pretvoriti u jednosmjernu, ali kada će to biti? Asfalt su nešto popravljali prije mjesec dana, ali sve je to ništa. Osim toga, živim dolje kod vrtića i vidim da auti voze kao ludi. Trebalo bi postaviti policajce barem dva puta tjedno.
Razgovarali smo na Velikom trgu - Piazzi grande. Možda se na prvi pogled čini pretjeranim ovakav trgić nazvati velikim, ali Galižana ima još dva manja. Na jednom su i tri kamena štanda, točnije dva i jedan kojega treba popraviti i taj funkcionira kao povremena tržnica jer dolazi neki proizvođač jabuka iz Međimurja i prodaje. Dakle, na Velikom trgu smjesta osjetite urbano bilo i duh Galižane. Služi kao terasa kafića s druge strane ulice.
Claudio Tarticchio jedan je od onih koji je došao popiti kavu i porazgovarati. Mučio ga je konkretan problem: "Treba mi samo pečat ovlaštenog inženjera da sam se ispravno spojio na kanalizaciju. Treba samo doći i pogledati i za to traže tristo eura! Danas svatko pita koliko hoće".
A u cijevi se razumije jer je mirovinu zaslužio kao cjevar u Uljaniku. "Bio sam dobro plaćen, ali uvijek sam radio na normu, do samoga kraja. Penzija je srednja žalost, imaš nešto ako si radio tri deset i pet – četrdeset godina".
I on je rukom pokazao na glavnu ulicu kao glavni problem mjesta: "Znam da nema novaca, ali rupe po cesti po kojoj hodamo svaki dan, to bi trebalo popraviti".
Među onima koji su na trgu uživali u kavi i sunčanom jesenskom danu bio je i Hazim Delimirović, rodom iz sela Orahova između Bosanske Gradiške i Bosanske Dubice. Izgleda da smo imali sreće jer se sljedećeg dana navršavalo pedeset godina od njegovog života u Galižani.
"Fino je ovdje, narod je gostoljubiv. Radio samu Uljaniku i u mirovini sam već dvanaest godina. Imam skoro pet tisuća kuna mirovine, sam sam, žena mi je umrla. Oba moja sina imaju kuće u Galižani, a ja sam prodao stan koji sam imao u centru i sada sam malo kod jednoga, malo kod drugoga i ne mogu se požaliti. Jedino što je nekada ovdje na trgu bio kiosk i bankomat, imali smo i poštu. U ambulantu moraš ići u Vodnjan, što meni nije problem, ali što ako si star i nemaš koga da te vozi?"
Također iz sela Orahova dolazi Muharem Mujadžić, koji je na suncu uživao nešto niže, na klupi u blizini crkve Sv. Antuna. "Došao sam 1969. godine, služio sam vojsku na Muzilu i poslije sam se zaposlio u Uljaniku. Tu sam zaradio u mirovinu, osim što sam tri godine radio u Beču. Nisam mislio ostati ovdje, namjeravao sam se vratiti, čak sam i napravio kuću u Orahovici, ali ovdje su nam rođena djeca i tako smo ostali. Stariji sin je u Njemačkoj, a mlađi radi ovdje. Lijep je život ovdje, svi smo isto primljeni, nema ti si ovo, ti si ono", rekao nam je.
Mirjana Delmoro svjesna je infrastrukturnih problema Galižane, ali optimistički gleda na njihovo rješavanje. "Ulice plivaju kada pada kiša, a zvonik je u opasnosti da se raspadne, ali sve će se to riješiti", kaže ona, također zadovoljna životom u svom mjestu.
Osim starog djela, Galižana ima svoj novi dio. Ulice su ovdje prostrane, ali lijepo je vidjeti da fasade nisu prst u oko nego drže ritam povijesne jezgre.
Galižanci se bave onim čime su se oduvijek bavili: uzgojem vinove loze i maslina, i uz to, naravno, turizmom, ali Galižana ima i svoju poduzetničku zonu. Budući da su i mjesta s manje od 1.500 stanovnika i bez poduzetničkih zona nerijetko središta općine, postavlja se pitanje bi li Galižana mogla funkcionirati kao općina. Zanimljivo, mještani smatraju da bi mogla jer ima dosta mladih i sposobnih ljudi. Samo, koja bi to još okolna naselja ulazila u općinu? Osim toga, Vodnjan je udaljen samo dva kilometra. Dakle, ništa od toga, ali Gradu Vodnjanu poruka: Galižana zaslužuje više i bolje. (Robi Selan)
