Motovun više nije ni sjena onoga što je nekad bio
Žao mi je što to moram reći, ali Motovun Film Festival više nije ni sjena onoga što je nekad bio. Toliko je očito da je izgubljen u prostoru i vremenu, da neke organizacijske zakrpe više jednostavno ne mogu izbrisati činjenicu da publike ima na kapaljku. Samim time, one djeluju groteskno, poput željeznih pregrada na prilazima zidinama, a koje izgledaju kao da su namjerno stavljene radi koncentriranja malobrojne publike na centralnom trgu, ili pak takozvane 'ruksak policije' o kojoj ću nešto kasnije.
'Dečki, tamo vam je pomrčina mjeseca, idite tamo', oduševljeno je tog 27. srpnja pred gradskim vratima objašnjavao mladi turist, najvjerojatnije Francuz. I stvarno, te je večeri mjesec bio glavna zvijezda, superstar ili točnije planeta. Jer na projekciji filma Chris The Swiss baš i nije bilo puno zainteresiranih.
Istovremeno redari su na ulazu u stari grad pretresali svaku torbu. Navodno se nije smjelo unositi staklene boce. Isto su činili i kod skoro svake pregrade, kojima je grad bio ispresijecan, budući da je u neke dijelove 'običnoj' publici bio zabranjen pristup. Oni koji su tamo mogli doprijeti morali su prije izlaska dati redaru torbu na pregled. S obzirom da je bilo malo posjetitelja, sve je to poprilično upadalo u oči, pa su se nesretni redari stvarno doimali kao nekakva 'ruksak policija' koja, kao u vrijeme staljinizma, nasumično grabi prolaznike po Moskvi i ispituje ih.
Koliko god bio osvježenje kad se prvi put pojavio, krajem 1990-ih, noseći nove teme i pristupe te razbijajući monopol pulskog festivala, Motovun kao da je sad svoja vlastita karikatura. U vrijeme pojave Trumpa, Brexita, populističkih pokreta koji naveliko ulaze u politički mainstream, kad je očito da postojeći stranački sustavi ne mogu procesuirati društvene konflikte, baviti se temama kao što su upokojeni ISIL ili pak ratni zločini s početka 90-ih, te u najavi festivala tvrditi da 'odražavaš duh današnjice' i baviš se 'aktualnim globalnim problemima' je u najmanju ruku smiješno.
Djelatnica hitne pomoći koja je srkala kavu na kantunu pred trgom bila je zadovoljna (ne)posjećenošću. "Nama je super. Nikakvih intervencija nismo imali. Svima sve OK, nitko ne pada u nesvijest", rekla nam je. Eh, da je bila na dočeku zlatne repke, ne bi se tako dobro provela.
Dečki iz TBF-a su simpatični, ali toliko toga se dogodilo u glazbi u zadnjih deset godina, i toliko se novih bendova pojavilo, da su oni, zasviravši u subotu na trgu u Motovunu, djelovali kao slamka spasa od vrtloga bezidejnosti. Motovun je ranih 2000-ih privlačio mlađu urbanu populaciju, ali takvih danas tamo ima u tragovima. Rekao bi Đole, neki novi klinci kojima ne pada na pamet dolaziti u Motovun.
Ondašnja motovunska publika danas je srednjovječna arti hipsterska klasa kojoj je naporno iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda potezati do Istre, a nove generacije imaju druge idole i zanimacije. I ako u cijeloj toj priči nije zaradila čak ni nona Marija, pitanje je kome treba takav festival. (Tekst i foto: Kristian Stepčić Reisman)
