GLADIJATOR DAMIRA STRUGARA

Svinjskim stazama do bespuća politike

6
Damir Strugar
Damir Strugar

Moram priznati da sam i osobno bio dragovoljac hibridnog rata koji se ovih dana dogodio i vodio na području  juga Istre, a posebno između pripadnika vladajuće stranke u Puli DS i njihovih unutarstranačkih oponenata. No, kako sam odlučio uzeti kratki predah od „Obračuna kod OK Coralla“ između tvrdih IDS-ovaca vjernih Velikom Vođi i onih drugih koji šutke ili javno podržavaju pobunjenički tandem Martinčić – Gobo, posvetio sam se realnom životnom sektoru. Direktnoj proizvodnji!

Stoga sam se prošle sunčane, ali prohladne nedjelje uputio u jedino mjesto u Istri u kojem godinama suvereno vlada HDZ, a to je Sveti Petar u Šumi! Tamo sam došao na osobni poziv predsjednika Općinskog vijeća, a to je dobri i pošteni Branko Dajčić, koji je – gle čuda u utvrdi HDZ-a – član IDS-a?!? No, ovaj put me nisu zanimale političke svinjarije, već kolinje, svinjokolja ili praščina – kako to autohtoni Istrijani kažu.

I kako smo već odavno konstatirali da je san svakog praseta da umre kao svinja - (što je efektna misao kojoj se i veliki Vođa uvijek smijao dok sam mu bio omiljeni novinar) - našoj se prasici od 200 kilograma ta životna želja i ispunila! Njezin buran prehrambeni život, trud i zalaganje za što većom kilažom, ovaj se put spretnim radom „zlatnog noža Branka Dajčića“ i svih nas malih pomagača pretvorio u kilograme sjajnih budućih pršuta, špaleta, panceta. zarebnjaka i kobasica.

Novinar kao mesar sjekač i mesar kobasičar

Moja uloga kao novinara bila je itekako istaknuta: kao nekvalificirani mesar sjekač i mesar kobasičar,  strugao sam - vatrom let lampe spaljenu svinjsku kožu - nožem, a onda sam čistio luk za pripremu sjajnog gulaša, kojeg smo potom degustirali za ručak. Nakon toga sam rezao komadiće slanine za čvarke, a na kraju sam te iste čvarke kuhao u masti dobrih sat vremena.

U međuvremenu stigao sam degustirati pršut i ovčji sir, domaće suhe kobasice, kao i odličnu jetricu na roštilju od netom upokojene svinje. Nakon ručka od već opisanog gulaša, za večeru je trebalo pripremiti pljeskavice od mljevenog mesa, te nešto ramsteka za gladne radnike, koji su cijeli dan od friško priklane svinje proizvodili razne mesne specijalitete iz kućne manufakture. Na kraju napornog cjelodnevnog mesarskog rada, zalivenog kvalitetnom malvazijom, sve to proizvedeno i pripremljeno trebalo je odnijeti na sušenje u potrkovlje, gdje je vrhunski uređen tavan sa sjajnom ventilacijom i propuhom. Potom se uz putnu turu još malo na kraju zasjelo, zamezilo i prokomentiralo kako je sve prošlo u najboljem redu i kako se trud posve isplatio.

Nisam ni desetak sati spavao snom pravednika, kad su krenuli telefoni, sa komentiranjem moje prethodne, očito dosta intrigantne kolumne. Kao po već davno nepisanom pravilu, prvi telefonski pozivač bio je u pulskoj redikulskoj prošlosti znameniti Banana, a danas tek umirovljeni električar i lokalni političar na zalasku karijere  - Ardemio Zimolo. Do proljetos bivši neprimjetni potpredsjednik Gradskog vijeća Pule, a sad umorni i oktroirani član pojedinih nadzornih odbora javnih poduzeća. Ali i kako je sam najavio, od strane gradonačelnika Miletića, a zbog prethodnih nama nepoznatih zasluga, predloženi član gradskog Odbora za međunarodnu suradnju. Navodno, zato jer vrlo dobro zna talijanski, a malo lošije hrvatski.

Sukob na talijanskoj glasačkoj ljevici

Dakle, časni drug Ardemio i pošteni gospodin Zimolo nije mi se telefonski izjašnjavao je li on na strani vladajućih ili pobunjenih u redovima svoje stranke. Naprotiv, indolentno mi je rekao da on osobno vezano uz tu tematiku, uglavnim trpi bol u predjelu njegove velike muškosti, a koja se s vremenom iskazuje kao – pucanje!

Međutim, nije mogao odoljeti, pa je s ironijom spomenuo disidente, zanimajući se da li su prešli prag izdaje?!? I to zato, jer ga je žuljalo jesu li mi prepričali njegovu tužnu i neprincipijelnu glasačku epizodu u Gradskom vijeću Pule, kada je zbog potreba osobne politike morao glasati kao predstavnik Talijanske nacionalne manjine protiv svog manjinskog predsjedničkog kandidata Tiziana Sošića. Rekoh mu da pojma o tome nemam i da za ovo prvi put čujem

Na kraju razgovora dobro raspoloženi Banana, rekao mi je da će svoj izvještaj razgovora samnom predočiti nadležnima, a da će mene, kad vrijeme sazrije, pozvati na jednu špijunsku kavicu ili obavještajnu marendu. Što naravno nisam prihvatio, jer mi se ne da s Bananom pričati o početnim lekcijama predmeta  „Osnove politike“ za osnovnu školu, budući ga ne doživljam kao ozbiljnog i relevantnog političara. Već isključivo kao duhovitog šarmera iz daleke prošlosti i nekadašnjeg uspješnog zavodnika i galeba sa svjetionika „Verudela“. A koji je putem vladajuće politike, pomažući širu gradsku zajednicu, zadnjih godina odlučio popapati pokoju financijsku sardelicu. Baš kao što je kao zgodni mladić u mračnom socijalizmu, u borbi za opće dobro i boljitak svih nas, osvajao Njemice, Holanđanke, Čehinje i Šveđanke.

No, nije se samo slatkorječivi Banana pozabavio mojim novinarskim stvaralaštvom! Naime, lokalni se dnevnik u svom humorističkom prilogu prije neki dan pozabavio mojom prošlonedjeljnom kolumnom prenoseći iz nje značajan dio. Naravno ne navodeći izvor, naziv portala, a kamoli ime i prezime autora teksta. Sve u skladu sa modernim „novinarskim principima“ o (ne)navođenju izvora i pozivanjem na autoritet.

Elem, junacima iz moje prošle kolumne, pobunjenicima u IDS-u - Marku Martinčiću i Ediju Gobu - humoristički je opaljena pedagoška optičarska pljuska! I to zato jer godinama nisu htjeli vidjeti što se u njihovoj stranci i gradu Puli događa, a sada su iznenada promijenili naočale i čudotvorno poboljšali dioptriju i vid! Što bi otprilike značilo da su bili sve vrijeme slijepi pored zdravih očiju.

Meni je to pomalo čudno i sumnjivo, pa očekujem poziv „momka za specijalne operacije vladajućih“, koji će mi kao poznati okulist neodoljivog šarma i osmijeha, objasniti kako na sve to i iz kojeg kuta trebam pravilno gledati. A potom valjda i kako bih trebao pisati. (Damir Strugar)

Najnovije vijesti