Bliži li se svom kraju najstariji mlin u Istri?
U mlinu u Roču, koji je otvoren davne 1930. godine, što ga čini najstarijim aktivnim u Istri, još se uvijek melje pšenica, no pitanje je do kada. Neda i Lucio Pauletić već su odavno mogli u mirovinu, ali to bi ujedno značilo i zatvaranje mlina, što će se očito neminovno i dogoditi kad netko od njih više ne bude mogao raditi. Jer želje im ni danas ne nedostaje.
Čini se da ih od mlina može odvojiti samo neka viša sila. Lucio kaže da će ključ u bravu staviti kad Neda više ne bude mogla. Jer on je u mlinu rođen, među tim se strojevima i vrećama brašna kriju njegove životne priče, a i žgajo je, bez obzira na godine koje su se nabrale. Kao što je i sam u više navrata ispričao, u mlinu je proveo djetinjstvo skačući po vrećama i učeći zanat od svog oca Paola, koji je pak posao davnih dana preuzeo od Luciovog nona Lorenza. Lucio nam pojašnjava da je nono imao veliku fameju pa nije bilo brige tko će ga naslijediti.
- Imao je četiri sina i oni su radili. Moj otac je preuzeo delo i cili radni vijek proveo u mlinu, kaže Lucio.
Tada su se, govori Neda, vreće nosile na ramenima. Bio je to izuzetno fizički naporan posao. Danas je s modernijim strojevima nešto lakši, ali ništa manje zahtjevan. Lucio je kapo u mlinu. On jedini melje. Neda kaže da on zna pod prstima granulaciju brašna, zna točno koliko ga treba mljeti i u kojem trenutku je ono spremno za kupce. Neda se u taj dio posla ne petlja, jer Lucio je doktor za brašno. No, Lucio u šali dobacuje: „More, more i ona, samo neće.“
No, godine su tu, Lucio je nakupio pune 83, Nedu iz pristojnosti takvo što ne pitamo. Ne bi se reklo da je toliko desetljeća iza njih. Uvijek veseli, susretljivi… Naprosto je nevjerojatno koliko životne energije ima u njima.
Imaju Neda i Lucio tri kćeri, ali one su krenule svojim putevima. Uostalom, kažu da više nema dovoljno novca u ovom poslu. Trebalo bi obnoviti mlin, modernizirati ga, ali je očito neisplativo ulagati u nove strojeve. Kad je otvoren, prije gotovo sto godina, mlin je pokretao dizel motor na mazut. Naime, u Roču tada nije bilo struje. Zanimljivo, ona je u to prekrasno mjesto na sjeveru Istre stigla 1937. iz Buzeta, i to upravo zbog mlina.
Svatko tko je probao brašno iz Mlina Roč zna da je ono posebno, jedno od najboljih koje smo probali. Kruh koji se spravi od njega nešto je što se dugo pamti, ne stane u istu rečenicu s onim koji se radi od brašna iz masovne proizvodnje. Jer ročko brašno radi se od istarske pšenice, od one koju Lucio pomno odabere.
Nećemo sada o cijelom postupku dobivanja brašna, ali ima tu puno detalja koje Lucio rado otkriva. Njihovo brašno kupuju ljudi iz cijele Istre, ali i šire. Priličan je broj Slovenaca koji u Roč dolaze samo po Luciovo „bijelo zlato“. Teško se stoga pomiriti s činjenicom da će strojevi u najstarijem mlinu u Istri, nakon što Neda i Lucio istrče svoju maratonsku dionicu, zauvijek zašutjeti. (Bojan Žižović)
