Hrvatsko boćanje: Ostavka, finale i prazne tribine

Medijski prostor oko hrvatskog boćanja proteklih su dana uglavnom okupirali istarski predstavnici Pula i Istra Poreč, koji su izborili finale doigravanja Superlige. No, dok bi takav sportski uspjeh trebao biti u središtu sportske javnosti i pažnje, glavna tema postala je ostavka predsjednika Hrvatskog boćarskog saveza Denisa Peršića. Galižanac je, nakon višemjesečnih sukoba s neistomišljenicima, odlučio napustiti čelnu poziciju, ostavljajući za sobom podijeljenu scenu i gomilu pitanja. Padale su proteklih mjeseci teške riječi i optužbe s obje strane, pokušavalo se diskreditirati kandidate formalnim i neformalnim putevima, sakupljati klubove i županijske saveze na svoju stranu.

Atmosfera u vrhu nacionalnog boćanja stoga već neko vrijeme nije dobra. Peršić si je svojim načinom upravljanja očito stvorio vojsku neprijatelja koji su na koncu uspjeli isprovocirati njegov odlazak. Više od šest mjeseci trajalo je nadmudrivanje sa suparnicima koji su sazivali skupštine i pokušavali ga maknuti s funkcije. No, umjesto da ga svrgnu, Peršić je samovoljno otišao, iznenadivši čak i one koji su ga najviše kritizirali.

Njegova ostavka izazvala je neočekivane reakcije. Oni koji su se nadali trijumfu sada se osjećaju nasamareni jer nisu dobili priliku 'otkinuti mu glavu vlastitim rukama'. Umjesto slavlja zbog promjene na vrhu Saveza, ponovno su krenule optužbe i blaćenja. Zasad jedini izgledni kandidat za predsjednika, Davor Perica iz Zagrebačkog boćarskog saveza, već sada izaziva nepovjerenje među boćarskim krugovima, čak i onih koji su ga bili spremni podržati prema mjestu čelnog čovjeka ove nacionalne sportske organizacije. Perica definitivno nije, kažu oni koji malo bolje prate taj sport, lik koji može izvući hrvatsko boćanje iz situacije u kojoj ga i on sam trenutno vidi, ali Peršićev pad bio je mnogima bitniji od promišljanja kako dalje razvijati ovaj trofejni sport, koji već godinama niže medalje na svim relevantnijim takmičenjima.

Razgovarajući s ljudima iz boćarskog svijeta koji su dušom i tijelom u tom sportu, jasno je da se Peršiću ne mogu osporiti i određeni uspjesi. Hrvatsko boćanje gotovo nikada nije imalo jači međunarodni položaj nego pod njegovim vodstvom. U europskim i svjetskim institucijama Hrvati su konačno dobili glas koji se čuje. No, domaća scena priča drugačiju priču – liga nikad nije bila manje praćena i mnogi će naravno za to prstom uprijeti u sadašnju vlast. Primjerice, na polufinalnom susretu Istre Poreč i Zrinjevca jedva da se okupilo tridesetak gledatelja. Slična situacija viđena je i na istarskim derbijima. Prisjetimo li se samo vremena prije petnaestak godina kada su utakmice Trio Buzeta i Istre Poreč privlačile prepune dvorane ili kada je Zrinjevac bio magnet za publiku u Zagrebu, jasno je koliko je interes za ovaj sport pao. Mnogi će paralelu povući s drugim sportovima, gdje su također tribine, bez obzira na rezultat, vrlo slabo popunjene, no boćanje je oduvijek imalo svoju publiku, koja se sada iz nekog razloga izgubila.

Danas se čini da boćanje ne zanima nikoga – ni publiku, ni same klubove. Aktualni državni prvak odustao je na početku prvenstva, ostavljajući iza sebe osakaćenu Superligu. Dobro upućeni tvrde i kako se neki klubovi u završnici prvenstva nisu baš pretjerano potrudili dobiti neke utakmice kako bi izbjegli dodatne troškove boljim plasmanom.

I dok se Pula i Istra Poreč pripremaju za završni obračun u utrci za naslov prvaka, hrvatsko boćanje stoji na raskrižju. Hoće li se pronaći lider sposoban vratiti sjaj ovom sportu ili će se nastaviti tonuti u zaborav? Jedno je sigurno – bez zajedničke vizije i ozbiljnog rada na popularizaciji boćanja, čak ni najveći uspjesi neće imati publiku koja će ih slaviti.