Zašto biti neprijatelj, ako možeš biti partner?
Guliver
Jedno je sigurno - Pula sada ima impresivnog gradonačelnika. Ili preciznije rečeno - gradonačelnika koji će zasjeniti sve ostale. Ne samo gradonačelnike, nego ljude općenito.
Najbolje je to primijetio veleposlanik Indije kad je neki dan došao u posjet. Ko Guliver i Liliputanac. Čovo premro od straha. Pao u sjenu iz koje je satima morao izlaziti. Posljednji put je tolikog čovjeka vidio doma, ali na slonu.
Dok je Peđa gradonačelnik, svakako bismo trebali organizirati sportske susrete. Zoričić je bio trekvartista iz Geta, ali Peđa je Sabonis sa Stoje.
Na primjer, u finalu sportskih susreta Pula i Zagreb. Pojede Peđa Tomaševića ko jetrenu paštetu. Ne bi od sirotog Senfa ostali ni dugmići.
Naravno, ima to i loših strana. Visok čovjek je laka meta. Na primjer, kad ga bude gađala Inicijativa za Lungomare.
Rab
A kad već govorimo o novim hotelima, ovih dana je otvoren jedan na Rabu. Ako se pitate kakve to veze ima s Istrom, e pa ima dvije (veze). Prva je što je hotel otvorio Valamar, a druga što je autor ovih crtica bio na otvorenju.
Da, Rab je moje najdraže mjesto. Uz Rijeku i Pulu. Tamo sam proveo tri sjajne godine i na koncu su me izliječili.
Ok, ovo je bila još jedna stara (i glupa) fora. Na Rabu sam radio kao dopisnik Novog lista. Nije me bilo punih osam godina i mogu reći da su se Rabljani razveselili kad su me vidjeli.
Znam da nemate pojma tko su ti ljudi, ali ja imam potrebu nabrojati ih. Dakle, Nikola ili ti ga za Rabljane Maljik (gradonačelnik), Neno Debelić (šef Lučke uprave), Boban (šef policije), Miš (bivši direktor Imperiala), Luka (neumorni radnik turističke zajednice), Katarina (Pučko učilište), Ćopić (Radio Rab), Pulić (krim policajac), Šunjić (Imperial), Trapp (snagator), Damjan (Imperial), pa onda Loparani: Lazo (bivši šef oporbe), brat od Laze (poduzetnik iz Arbone), Alen (bivši načelnik), Jakuc (sadašnji načelnik), Mušćo (šef TZ-a)... Vjerojatno sam nekoga zaboravio, ali Rabljani ne čitaju Istarski.hr pa neće zamjeriti.
Ima nešto u malim mjestima, pogotovo na otoku. Onaj osjećaj kada dođe zima, a na ulicama nikoga. Dalje neću jer bi to već bila prevelika patetika.
Rocks
Prolazim neki dan zaobilaznicom i vidim na jumbo plakatu: Festival Rocks nad Stars - Grše, Rozga i Halid.
Ako je netko u ovom trojcu uočio rokera, molim da mi javi. Bojim se da će ljubitelji gitara i rifova biti ozbiljno zakinuti.
E sad, znam da ovo "Rocks and Stars" znači kamenje i zvijezde, dakle zvijezde koje pjevaju u kamenolomu. Ali svejedno, teško je ne zaključiti da autor naziva nije bio dvosmislen i da je "Rocks and Stars" u neku ruku rock festival. Ili je barem bio.
Prošle godine su, recimo, nastupili Parni Valjak, Let 3 i Gibonni. Dakle, dva i pol rokera od tri. Godinu prije smo imali Prljavo kazalište, Coldplay tribute, Silente i Kosheen (uz Grašu). Dakle, opet rock u većini. Ove godine imamo jednog repera i dvoje teških narodnjaka. U međuvremenu je i reper otkazao.
Možda bi samo trebalo promijeniti naziv u Folks nad Stars, pa da znamo na čemu smo. Ljudi neće zamjeriti, rock je ionako preminuo. Narodnjaci nikad nisu bili življi.
Motori
Čini mi se da sam u crticama već pisao o posebnoj vrsti idiota koja se zove nabrijani motoristi. To su oni koji na dnevnoj bazi ulijeću u škare, voze 200 i prde na maks kada prolaze Giardinima. Naravno, većina motorista su normalni ljudi.
Upravo takvi ovih dana prolaze našim malim gradom pored Medulina. Njih tisuće, ali ne divljaka nego ozbiljne gospode koja drajva Harley Davidson.
Moj susret s motorima je bio kratak. Nekada davno, pradavno, probao sam voziti Tomos automatik. I to je to. Kasnije sam htio Vespu pa sam (srećom) odustao.
Kažem srećom jer nisam tip za motore. Volim četiri kotača. A ove na dva mogu gledati i diviti se.
Jedino što mi fali, priznat ću sada, jest da moto banditi budu malo divlji. Da imaju duge bijele brade, velike stomake i da se mlate međusobno polomljenim flašama od piva. I da potom sve zaborave i zajedno se napiju.
Dobro, ovo je sad bio idiotizam na razini nabrijanih motorista, ali ne mogu si pomoći.
Partner
Ne znam jeste li primijetili, ali u Puli odjednom nešto fali. Iz određenog pravca nestalo je glasa, zavladao je muk. Nešto se dešava u stranci Možemo.
Nekada davno, na početku novinarskog putovanja, volio sam pisati samo kritičke tekstove. Novi list se u to vrijeme prodavao skoro 40.000. Prošli biste Korzom i svaki drugi ga je imao pod miškom.
Kad zelenom bubuljičaru preko noći date takvu moć, onda zeleni bubuljičar to koristi. Nije bilo uopće važno što se kritizira ni ima li kritika smisla. Bilo je važno da se kritizira i da se u tekstovima bude opak. Kad mi danas neki od njih padne u ruke, dođe mi slabo od onoga što čitam.
Tadašnji šef Igor Vranić, dični Kostrenjanin, pojasnio mi je, otprilike, da novinar može biti neprijatelj, ili može biti partner. Pošto neprijatelji nikome nisu potrebni, cilj je ovo drugo.
Naravno, to ne znači da se novinar prodao ni da je izdao zvanje. To znači da je prestao biti djetinjast i postao odrasla osoba. Da je nešto naučio u životu. Da će se nametati znanjem, a ne mišićima. Da će kritizirati ponekad, kada doista ima što kritizirati.
U međuvremenu će shvatiti probleme onih o kojima piše. Pružiti im ruku, udijeliti savjet. A sve s ciljem da nam svima bude bolje. Zašto biti neprijatelj, ako možeš biti partner?
Možda nema smisla uspoređivati novinarstvo i politiku, ali možda baš ima. Nadamo se da u pulskom Možemo vlada muk zato što i oni proživljavaju katarzu.
Naravno, to ne znači da će se prodati ni da će izdati zvanje. To znači da će prestati biti djetinjasti i postati odrasle osobe. Da će kritizirati ponekad, kada imaju što kritizirati. Da će shvatiti probleme onih o kojima govore. Pružiti im ruku, udijeliti savjet. A sve s ciljem da nam svima bude bolje.
Zašto biti neprijatelj, ako možeš biti partner?