Što se točno događalo u Puli prije četiri godine, i zašto, to više ne mogu utvrditi ni psihijatri

Psihijatri

Prije četiri godine za lokalne izbore u Puli vladalo je opako raspoloženje. Na dnevnoj bazi vodili su se ratovi, vješali transparenti, pisali komentari na Facebooku. Pojedinicima je žuč curila po tipkovnici.

Mnogi su bili uvjereni da je IDS kriminalna organizacija, a Boris Miletić Capone s Vidikovca. Svi koji su mislili barem pedalj drugačije označeni su kao obični plaćenici. Svejedno, sve što smo saznali o IDS-ovom kriminalu u četiri godine jest da je nestao nekakav frižider.

Miletić je postao župan i danas se natječe za novi mandat. Ne fali mu ni dlaka s glave, iako odavno nije u IDS-u. Ispada da mu je najveći grijeh što je pretvorio neko zemljište u građevinsko. A i to u očima onih koji misle da bismo trebali živjeti na stablu.

Ovi izbori bi stoga trebali proteći u kud i kamo normalnijem tonu. Oni su zlatna prilika da glasamo za ideju, program i ljude, a ne protiv.

Što se točno događalo prije četiri godine i zašto, to danas više ne mogu utvrditi ni psihijatri.

Sanader

Jednom davno, u sportskoj redakciji Novog lista, došao nam je u posjet Sanader. Da, Ivo Sanader. U narodu poznat i kao Ćaća.

Nije novo da visoki dužnosnici posjećuju novinske redakcije, ali je prilično novo da dolaze u sportske rubrike. Ali u to vrijeme kancelarija glavnog urednika Novog lista bila je na istom katu na kojem je bila i sportska redakcija, pa kad su Sanadera provodili onuda, sam je iskazao želju da pozdravi "sportaše".

Banuo nam je tako Sanader u sobičak, u kojem smo sjedili i tipkali kolega i ja, obojica zeleni ko krastavci. Ispričao nam je da je i on nekad bio sportski novinar, na što je kolega ispalio - znači može se od sportskog novinara do premijera! Može se, može, rekao je Sanader.

Koliko mi je poznato, pulski žurnalist Elvis Morina nije bio sportski novinar, ali je svejedno krenuo u političku arenu. Njegovim ulaskom utrka za prvog čovjeka Pule postala je još zanimljivija. Ako slučajno pobijedi, može se i netko od nas kandidirati za četiri godine.

Valjda nećemo završiti ko Sanader...

Utakmica

Ove godine nemam sreće s nogometom.

Već dva puta sam palio nadu da bi Rijeka mogla osvojiti naslov. Prvi put nakon Osijeka, kad je na gostovanju pobijedila 2:0, a drugi put poslije Hajduka, kad su Splićani na Rujevici stradali 3:0. Nakon poraza od Slaven Belupa, odustao sam i treći put.

Kad je Istra izvukla Rijeku u polufinalu Kupa, nadao sam se da će se ta utakmica igrati u Puli, ali se igrala u Rijeci. Potom sam priželjkivao pobjedu Istre, ali je pobijedila Rijeka.

Da se moji Fiumani ne naljute, kontao sam da je Rijeka ionako osvojila već šest kupova, plus dva u bivšoj Jugi, a i bori se za naslov prvaka. Pula bi ulaskom u finale konačno dobila jedan sportski spektakl u svojem gradu. Ali, badava.

Sad razmišljam koliko je teško biti navijač kluba koji nikad ništa ne osvaja. Za to je stvarno potrebna ljubav. Lako drukati za Real Madrid, Milan ili Bayern. Ali za Istru, pa makar jedan dan...

Thompson

Moram priznati da s velikim guštom pratim ovo oko Thompsona. Ovo da je prodao više ulaznica nego što ih mogu prodati svi ostali hrvatski pjevači zajedno. Cijela estrada da se skupi, redom po abecedarniku od prvog do zadnjeg, ne bi prodali 400.000 karata ni za deset koncerata u nizu.

Uživam u tome jer vidim negdje militantne pravednike, babe, pusićevce, civiliste, članove raznih udruga za dnevnopolitičko drvljenje i mlaćenje prazne slame (a zapravo sisanje novca iz proračuna), kako kipte od bijesa.

Vidim negdje prepast u licu, teško gađenje i gnušaj, rezignaciju i revolt onih koji sebi nikad ne bi dopustili silaz na tako primitivan nivo. Vidim kako pati naša elita, zaboli nas kita.

Barem pola od tih 400.000 karata, dakle njih oko dvjesta milja, prodano je baš zato što se Thompsona uporno pokušava prikazati kao veliko svemirsko zlo, crnog vraga s mačem i mikrofonom, krezubog Belzebuba koji starim pozdravima i seljačkim melosom pokušava vratiti čednu Hrvatsku u mračni srednji vijek.

Gledam i uživam jer su karte rasprodane i u Rijeci i u Puli, koje Thompsona ne bi pustile u svoje odaje ni pod prijetnjom tupim buzdovanom, a sve zato što su civilizirane i europske, tolerantne kozmopolitske sredine. Malo ljubavi prema svojoj zemlji, e to se nikako ne može tolerirati.

I sve to gledam iako uopće nisam ljubitelj Thompsona. Ali kad pati vojska licemjera, to je ipak lijep osjećaj.

Mute Man

Da smo trepnuli možda bi nam promaklo, ali na sceni se pojavio Mute Man!

Eto ga u ekipi koja je porinula istarsku željeznicu. On, Batman i ministar Butković, i neki manje važni građani.

Kad je u pitanju kandidatura za župana, i dalje je mute, ali je govorio barem o željeznici. Govorio je i Batman, pa je to bio jedan lijepi predizborni skup, koji nije bio predizborni skup. Bratski su ga odradili protivnički kandidati, koji nisu protivnici. A možda ni kandidati.

Zašto se Mute Man ne bavi kandidaturom, to je još uvijek nepoznanica. Sad bismo mogli ubaciti onu potrošenu "trepni ako si otet", ali znamo da je otet još davno. Oteo ga je HDZ. Što će pošten Istrijan u toj stranci? Puj, puj, puj.