Imam jedno pitanje za Seana Soldatića, a nije vezano za politiku, ni ideologiju

Pitanje

Puno se prašine diglo oko teksta Istarskog.hr o HDZ-ovcu Seanu Soldatiću i njegovom intenzivnom Facebook angažmanu. Ako je netko propustio, Soldatić posljednjih mjeseci od jutra do sutra boravi na Facebooku, dnevno objavljuje i po desetak tekstova na zidu, a aktivan je i u komentarima.  

Nažalost, sva prašina digla se oko ideoloških pitanja, pa se sve to skupa pretvorilo u još jedan dosadni boj "ustaša" i "partizana". I to takav u kojem prevladavaju trolovi, pa je sve skupa sličilo na jednu, i to prilično besprizornu, paradu lažnih profila. Odnosno mimohod, da se držimo hrvatskog jezika. 

Mene lično puno više od ideologije u ovom slučaju zanima nešto vrlo konkretno, a što je na koncu ostalo u trećem planu. Volio bih znati, i smatram da na to imam pravo, obavlja li Sean Soldatić taj silni i mukotrpni Facebook posao u vrijeme kad bi trebao raditi svoj pravi posao, a zaposlen je u javnoj službi, konkretno u pulskom MUP-u.   

Možda će se nekome to činiti kao sitnica, ali za mene je vrlo ogromna stvar. Ako netko dobiva državnu plaću da bi pola radnog vremena visio na Facebooku, i to ne u vezi posla za koji je plaćen nego vodeći privatne i stranačke kampanje i ratove, onda je to prilično velika gnjilež. 

Zato ovom prilikom molim Seana Soldatića, kao osvjedočenog prijatelja našeg portala, da objasni fejsa li u radno vrijeme, ili van radnog vremena. Odgovor može poslati na mail redakcija@istarski.hr ili, na primjer, ispod ovog teksta na fejsu u komentarima (ali samo ako nije na poslu). Čim ga dobijemo ćemo ga objaviti.

Hvala.   

Pišanje

Prva stvar koju zamjetite na sajmu pršuta u Tinjanu je da ništa nije badave. Ulaz se naplaćuje 10 eura, a ako hoćete pišati, to vam dođe 50 centi.

Tražim ja kondot, a nigdje ga ni. Kad evo kontejner za lijepu pedesetku, pa ti pišaj. Pitam tetu na ulazu jel ima kakva pretplata, jer budem li popio koju pivu, doći ću deset puta. Kaže onda da ću dobiti popust.

U jednom trenutku htjedoh bacit neki papirić koji mi je ostao u džepu, ali nigdje na vidiku nema smeća. Gledam neke kante zaheftane, kontam nisu valjda počeli i baje naplaćivat. Toga se još nitko nije sjetio. Bacanje papirića 50 centi, pivska plastika euro, ostaci hrane dva. 

Teško je to sad nekome objasnit, ali na sajmu pršuta nisam jeo pršut. Nisam jeo ništa. Ne volim jesti na takvim eventima, gdje rulja navaljuje kao da meteor leti prema Zemlji. 

Da sam ja predsjednik Milanović, u šator ne bih ni ulazio. Protokol bi bio takav da bi ja sjeo u Time Out i primao pršutare. A i to samo ako je nužno. 

Da me netko krivo ne shvati, sajam pršuta je genijalan događaj, ali ja nisam taj tip. Evo na primjer, meni su se najviše svidjeli svirači. Da nisam toliko škrt, stavio bi im koji euro u trubu. 

Al jebiga, kad je sve otišlo na pišanje.  

Trampovo

Pitaju me prijatelji iz Rijeke na sajmu pršuta koliko mi treba od Pule do Tinjana. Reko pola sata, po staroj cesti. Vodnjan, Savičenta, Žminj, Sveti Petar, Tinjan. 

Slatko su se nasmijali jer im je istarski zemljopis poznat kao zemljopis Moldavije. Tako je to s Fiumanima, znaju doći ovdje po vino, ulje, pršut i tri boda, a ne razlikuju Ližnjan, Vodnjan, Štinjan i Tinjan. Sreća da im više ne damo ni tri boda.

S druge strane, pitao bi ja prosječnog Istrijana zna li gdje su Gerovo, Čabar i Mrkopalj. Gdje ste sad? Iskreno, ne znam ni ja. Ali znam gdje su Orbanići, jer sam prošao pored njih na putu do Tinjana.

Nisam skroz siguran, ali mi se čini da sam neki dan u Istri naletio i na mjesto Kukci. Kad se s Ipsilona spuštate prema Poreču redom idu Milanezi, Brčići pa Blagdanići. Zamišljam da su Milanezi dobili ime jer su navijali za Milan, Brčići jer imaju, je li, brčiće, a Blagdanići su voljeli blagdane. Kako su Kukci dobili ime, to bolje da ne znamo. 

Najjače istarsko selo ipak su Putini, ali to je već isfurano. Da se mene pita, ja bih se odmah preselio u Trampovo, samo kad bi tako nešto postojalo.

Igrica 

Ima ludih večeri, ima i luđih, a ima i onih kada pređete igricu (volim ovaj izraz).

Tako sam ja prešao igricu neki dan, prošle subote, odnosno sa subote na nedjelju, u pulskom Old Cityju. 

Cilj je bio snimiti Torcidu za portal. Otkud Torcida u centru Pule? Svi znaju da Torcida ide u centar Pule noć prije utakmice.

Poznato je da nisam navijač Hajduka, ali mogu, kako se to kaže, pogledati. Kafić pun ko da je Badnjak. Situacija kad se borite za svaki pedalj prostora, ali vam to ne smeta. Ima sasvim dovoljno prostora u zraku, za mahat rukama. U komentarima se kasnije pisalo "peder party", ali što bi trebalo biti kad su navijači u pitanju nego "peder party"?

Uglavnom, ide pjesma za pjesmom. Biteri su mudri, malo puštaju Hajdukove, malo Istrine. Politička korektnost na najvišoj razini. Dalmatinac sam, pa Noći istarske. Umotan u bilo, pa Krasna zemlja. Istra nema toliko pjesama kao Dalmacija, ali drži korak. Kao šlag na tortu dolazi Thompson. 

Problema nema ni u tragovima, svi su pijani i veseli. Ali problemi nastaju kada naši dragi gosti žele nešto jesti u 2 ujutro. E tu smo, jebiga, slabi. Možda Reka, možda onaj kebab tamo kod Arene. Burek im neću preporučit ni u ludilu.

Još veći su problemi kad se Old zatvorio. Gdje ići dalje? Stella je daleko, a u Pietasu narodnjaci. I to je to. Adio mare. Nije vam ovo Split.

Koliko mi je poznato, otišli su negdje uz more. Mora barem imamo...        

This is Istria!

Ako je u mit o Sparti ušao broj 300, u mit o Istri ući će 200. 

Vijest godine za mene je ona koja je objavljena neki dan, a to je da je na natjecanje za smotru rakije u Humu došlo ravno 200 uzoraka. I da su neki ljudi, neki tamo žiri, isprobali svih 200. Ako će ocjenjivanje biti objektivno, svaki pojedinac je morao sunut svaku. 

E sad, da. Ja ovdje imam jedno pitanje. Imam ih nekoliko, ali najviše me zanima u kojem su vremenskom periodu to učinili. 

Ako je recimo 200 dana, onda je to jedna rakijica dnevno. Reći ćemo, ništa strašno. Ako je 100 dana, onda su to dvije na dan. Opet, ladna voda. Jebeš čovjeka koji ne može drmnut dvije rakije dnevno. 

Ako su na raspolaganju imali 50 dana, to su već četiri po danu, što predstavlja određeni problem. Ali, rekli bismo, sasvim nevelik. Ako je u pitanju 10 dana, onda je to, samo malo da izračunam, 20 rakija dnevno. E to već jest problem, ali nije nerješiv. Jedan kvalitetan dasa to čvrčne bez grča. 
  
Međutim što ako su imali samo pet dana? Dakle, sad mi već treba digitron, 40 rakija na dan. E to je već doza koja ruši! Ali, ne svakoga. Vjerovali ili ne, postoje kapaciteti koji to mogu podnijeti. Siguran sam da takvih pojedinaca na ovom poluotoku ima. 

Ali, što ako su posao obavili u tri dana? To je 66 i pol rakija na dan! Jebeno! Nisam siguran što reći, koju, je li, posluku porati. Ali nakon pomnog promišljanja, ipak prosuđujem da tamo negdje u divljini, iza sedam brda i tri potoka, onkraj zdravog razuma, mora postojati neki barbić, neki gutač vatre s jetrom veličine lubenice, koji i to može prožvakati.  

Međutim, što ako su cijeli posao obavili u samo dva dana?

E pa to ruši i konje. I slonove. Stotinu rakija u jednom danu, apsolutno sam siguran, nitko ne može podnijeti. Nema šanse. No chance. Niente. Nada.    

I što mislite, u koliko dana su ih popili? 

Pa u jednom, naravno.