Dr. Radetić-Paić: 'Piše se u pet ujutro, vikendima, praznicima'

Sve je veći broj žena u znanosti, naročito u Hrvatskoj, koja prelazi EU prosjek. Predavanjima, konferencijama, panelima, sve se češće nastoji potaknuti mlade djevojke da krenu u tom smjeru. Jedan od primjera je i dr. sc. Mirjana Radetić-Paić koja je trenutno jedina žena prorektorica na pulskom sveučilištu.

Redoviti je profesor, članica je Uprave sveučilišta, predaje na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti, Fakultetu informatike, Medicinskom fakultetu, na doktorskom studiju. Objavila je gotovo sedamdeset znanstvenih radova, jedanaest knjiga, te je dobitnica više priznanja na području znanosti.

* Bili ste izvrstan student. Već u lipnju davali ste sve ispite, kako bi ljeto što duže proveli u Puli, što su vjerojatno bili korijeni Vaših daljnjih uspjeha. Možete li ukratko opisati svoj put do znanosti i zašto ste njime krenuli?
- Fakultet sam završila u najbržem mogućem roku, no nisam odmah krenula u znanstvene vode. Najprije sam dvanaest, trinaest godina radila u praksi, a onda je došla želja da se krene dalje prema magisteriju i doktoratu jer sam vidjela da sam u praksi dosegla maksimum i da dalje nema napretka, ne u smislu usavršavanja u struci, jer čovjek uči dok je živ, nego u smislu hijerarhijskih pomaka na bolje, tj. više radno mjesto na kojem mogu više dati i doprinijeti.

Posao bez radnog vremena

Počela sam 2004. godine raditi na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti najprije kao vanjski suradnik, nešto kasnije za stalno, a sada sam u Rektoratu.

*Kada biste trebali istaknuti najveći izazov na svom putu koji bi to bio?
- U vrijeme kada sam studirala bio je nešto drugačiji sustav nego danas. Fakultet je trajao četiri godine, onda se odlazilo na dvije godine magisterija i kasnije na doktorat. Mi u znanosti volimo reći da je doktorat zapravo tek početak.

Tek nakon doktorata znanosti počinje dodatan vrlo ozbiljan rad, istraživanja, projekti, pisanje znanstvenih radova, knjiga, a što je sve potrebno da s napreduje prema zvanju docenta, izvanrednog profesora, redovnog profesora... Osobu koja se time želi baviti to mora zanimati, to mora voljeti i uživati u tome.

To je posao bez radnog vremena. Piše se u pet ujutro, piše se u pola noći, vikendima, praznicima, ljeti. To zapravo sve radite izvan redovnog radnog vremena u kojem npr. držim nastavu, bavim se studentima, bavim se upravljačkim poslovima, sudjelujete u radu različitih odbora... Navedeno zahtjeva veliku disciplinu, kontinuitet i poštovanje rokova.

* Volite dobre automobile, putovanja, izlaske... Kažu da ste rokerica u duši.
- A vjerojatno kažu što treba i ne treba, ali to što ste naveli je točno (smijeh). Volim i cijenim jako svoje slobodno vrijeme kojeg imam vrlo malo i svoju privatnost koliko je to moguće. Volim provoditi vrijeme s obitelji, najbližim prijateljima, redovito se bavim sportom, za što me moja trenerica i trener uspijevaju motivirati već skoro tridesetak godina.

'Žao mi je što buduće generacije neće iskusiti Uljanik, Circolo, HP, Polaticum'

A vezano za rock? Nemam ništa drugo komentirati nego da je to jednostavno Pula i voljela bih da to tako ostane i za buduće generacije. Žao mi je što oni neće moći iskusiti doživljaje diska Uljanik, Circola, HP-a, Polaticuma, ali bi im se trebalo ponuditi nešto slično.

Generalno mislim da svatko treba naći i imati svoje „ispušne ventile“ u kojima će istinski uživati i kojima će se radovati jer svakodnevni život i posao „melje“ i iscrpljuje čovjeka puno većom brzinom nego nekada kada smo puno mirnije živjeli.

* Što mislite o ženama u znanosti u današnje vrijeme, postoje li još uvijek predrasude u toj domeni?
- Mislim da treba razlučiti položaj žena u znanosti ili npr. položaj žena u nekim upravljačkim strukturama, politici i općenito svih žena u društvu u kojem postoji neravnopravan odnos prema ženama, možda danas više nego ranije. U znanosti su stvari jasnije postavljane. Tvoja znanstvena produktivnost odnosno broj i kvaliteta znanstvenih radova je jasno vidljiva, mjerljiva i usporediva.

Mislim da tu nema velikih razlika, čak dapače poznato je da žene postižu veći stupanj obrazovanja od muškaraca. S druge strane, u upravljačkim strukturama bilo koje vrste mislim da je situacija nešto drugačija. Osim što je žena brojnije manje, generalno je drugačiji stav prema njima.

Ženi će se komentirati izgled i njen bračni status puno češće nego dobra ideja, kao nadređena će se češće susretati s izbjegavanjem ispunjavanja naloga, prijedlog muškarca, posebno agresivnije izgovoren, će se prije prihvatiti....

U tom smislu muškarci su predvidljiviji, ali me brine i rastužuje jer se tako ponašaju i žene prema ženama. Ali, da se ovaj odgovor pogrešno ne protumači, osobno su me u zadnjih desetak godina više podržali muškarci nego žene.

'Brinite više o djetetu, nego o fasadi'

* Kako bi mogli kao društvo potaknuti i ohrabriti mlade djevojke da krenu tim putem?
- Nisam radila analize, ali pri sveučilištu u Puli, čini mi se da ima podjednako žena i muškaraca u znanosti. U tom smislu poručila bih im da budu hrabre i uporne i da ih ništa ne bi trebalo sprječavati na tom putu ako to uistinu žele i vole. Potreban je kontinuiran i predan rad i onda je sve ostvarivo kao i uostalom u svim drugim profesijama.

* Što biste poručili svim djevojkama koje žele karijeru ostvariti u području znanosti?
- Predložila bih im da se znanošću počnu ozbiljnije baviti već za vrijeme studija, sa svojim mentorima-profesorima i sigurno će ih netko od njih zadržati na sveučilištu kao svoje asistente.

Sveučilište u Puli nudi pregršt studijskih programa koji pokrivaju gotovo sva područja znanosti i umjetnosti, s preko šezdeset studijskih programa na prijediplomskoj i diplomskoj razini i sigurna sam da svatko može naći nešto za sebe bez obzira na životnu dob.

* Što poručujete studentima, što ih učite?
- Učim ih da po završetku studija u praksi neće biti sve idealno kao što je napisano u knjigama i na predavanjima i  već ih na studiju pripremam na izazove koji će se pojaviti. S tim će se morati znati nositi po završetku studija.

Isto tako ih učim da bi upravo oni dolaskom u praksu trebali biti generatori pozitivnih promjena, da trebaju pokušati ugraditi u praksu vrijedne teorijske spoznaje, a ne da se prilagode masi koja ponekad i ne ide naprijed.

Poznata je jedna moja rečenica s predavanja: „Netko od vas će jednog dana biti ravnatelj ili političar i donosit će važne odluke, a tada brinite više o svakom pojedinom djetetu, nego o novoj fasadi pored koje ćete se fotografirati.“ (Razgovarala: Paola Belas)