Otvoreno o samoubojstvu: 'Iznošenjem problema svijet možemo učiniti mekšim'

U organizaciji udruge Proces jučer je u Dnevnom boravku Karlo Rojca otvorena izložba „Odlučna“, fotografkinje i snimateljice Nine Đurđević te zagrebačke umjetnice koja je svoje radove nakon Zagreba, Beograda, Splita, Makarske i Poreča predstavila i u Puli. Autorici se u razgovoru prilikom otvaranja pridružio Jan Franjul kao moderator te odlična Sandra Tolić, psihologinja i psihoterapeutkinja koja je u studentskim danima volontirala u udruzi Hrabri telefon, gdje se po završetku studija i zaposlila na radnom mjestu koordinatorice Savjetodavne linije.

„Potječem iz uspješne suicidalne obitelji“

Izložba „Odlučna“ bavi se vrlo važnom i u društvu često zapostavljenom temom – suicidom. Na izloženim su fotografijama portretirane osobe koje su suicid pokušale, a nastale su upravo na mjestima gdje su si odlučile oduzeti život. Popraćeni su vrlo dojmljivim i živim dojmovima autorice, odnosno ukomponiram tekstovima kojima protagoniste dodatno približava gledateljima. Nina, kako sama piše šaleći se na vlastiti račun, „dolazi iz uspješne suicidalne obitelji“ – kad je imala 21 godinu ubio joj se otac, dok si je njen brat desetak godina kasnije, u dobi od 35 godina, također oduzeo život.

U njenim tekstovima nema žaljenja, patetike, drame ili nekakvih životnih savjeta koje žrtve mogu primijeniti na sebe kako bi bile sretne („I ne, ne mogu reći da sam zavoljela život, njegovu dragocjenost, mudro učila iz tuđih iskustava, počela živjeti punim plućima“). S druge strane, ne nedostaje optimizma i štosnog humora („Ovo je Noah. I ovo je nekad bila kupaona u kojoj se pokušao ubiti. Dobro smo se nasmijali razgovarajući o tome“). Nina nakon svega, navodi dalje, prihvaća život i pokušava ga živjeti najpunije što može, pa i sam projekt smatra odu njemu.

Razgovorom možemo razvodniti naše probleme

Ukoliko autoricu malo zagnjavite nasamo i započnete s njom razgovor, shvatit ćete da se radi o otvorenoj osobi kojoj ne fali optimizam popraćen širokim osmijeh. Snažna je to i karizmatična žena, čiji vas šarm, što može posvjedočiti i autor ovih redaka, ne može ostaviti ravnodušnim. Rekla nam je otkud crpi snagu za razgovor o bolnim ožiljcima iz prošlosti:

"Smatram da su ljudi jako zatvoreni u sebe, a takvo nam je i cijelo društvo, zbog čega nastaje čitavi niz problema. Ja sam jako otvorena osoba i mislim da, u trenutku kad svoje probleme izneseš van i nekome ih ispričaš, kao da se teškoća koju nosiš u sebi razvodni govorom. Ako šutiš i držiš sve u sebi, taj će problem rasti i možda postati i veći nego što bi trebao biti. Svi imamo neke svoje probleme, ne živimo u nekom idealnom svijetu, ali razgovorom ga možemo učiniti mekšim", kaže nam.

U razgovoru pred publikom istaknula je da su joj, jednom kad je došla na ideju projekta, trebale dvije godine kako bi pronašla ljude koji su bili voljni podijeliti svoje iskustvo.

"Mislim da je ključni moment bilo moje osobno iskustvo, jer je to ipak bila neka poveznica s tim ljudima. Vraćanjem na mjesto gdje su se pokušali ubiti, neki od njih nakon dugo godina, protagonisti ove izložbe ponovo su se suočavali s onim što su proživjeli. I onda ne bi odmah krenuli s fotografiranjem, nego bi počeli razgovarati, o čemu su snimljeni i audio zapisi koji će kasnije biti pušteni i gdje ćete imati priliku čuti i njih. Bitno je i istaknuti da su oni kroz taj proces prolazili uz mene, stvarali su i autorizirali sadržaj koji je ovdje danas dostupan", kazala je.

„Izostaje podrška institucija, mi smo tu da gasimo požar“

Psihologinja Sandra Tolić osvrnula se na problem suicida u današnjem društvu te naznačila da mlađe generacije ipak lakše pričaju o njemu.

"Mislim da je to već generacijska stvar. Pripadnici 'baby boom generacije' još uvijek se drže uzrečice 'šuti i trpi', dok je 'mileniumska' generacija odustala od tog 'trpljenja', ali i kod njih i dalje postoji nekakva stigma. Primjećujem da su pripadnici 'generacije Z' počeli o tome razgovarati, premda i dalje postoji problem da odrasli, koji su živjeli u drugačijim vremenima, često zapostavljaju njihovu potrebu za razgovorom sa stručnom osobom", kazala je te istaknula da su društvo, institucije i mediji jednako važni za zaštite mentalnog zdravlja, ali da kod nas takva vrsta podrške sustava izostaje, zbog čega je Hrvatska po broju godišnjih suicida pri samom vrhu u EU.

"U Hrvatskoj se 2020. godina ubilo 566, a 2021. 572 osobe. To su velike brojke. Razvijenije europske zemlje imaju strategiju prevenciju suicida koje u nas nema. Postojao je nekakav nacrt za strategiju zaštite mentalnog zdravlja, koji je tek prošle godine došao na red i koji je prepun manjkavosti. Preventivnog programa nema, mi smo tu da gasimo požar", rekla je, a na njene se riječi navezala autorica i istakla iskustvo jedne od protagonistica izložbe koja se pokušala ubiti triput.

"Prvi je put stajala nad provalijom i razmišljala o samoubojstvu. Zaključila je da to ipak neće učiniti, pa je sljedeći dan otišla kod psihijatra, koji joj je dao nekakve lijekove i poslao kući. Kasnije je dvaput primljena u bolnicu nakon predoziranja tabletama, nakon čega su ju pustili doma nakon dan i dan i pol. Treći je put uzela pištolj i pucala si u glavu", kazala je Đurđević, a naveden je i primjer mlađe osobe koje je imala izrazito suicidalne misli, ali nije primljena u ustanovu zbog nedostatka kapaciteta, odnosno davanja prednosti osobama koje su se već pokušale ubiti.

Razgovaralo se i o senzacionalističkom pristupu suicidu u medijima, prilikom kojeg, istakla je Tolić, dolazi do tzv. Wertherovog efekta, referiravši se na rapidni porast suicida nakon što je 1774. u Njemačkoj objavljen kultni roman 'Patnje mladog Werthera'. Istaknut je i problem suicida kod LGBTQ+ populacije – novo je istraživanje, naime, pokazalo da čak 15% njih ima suicidalne misli, a sama je autorica potvrdila da su čak 8 od 9 ljudi koje je fotografirala pripadnici iste. Dotaknute su i mogućnosti i rješenja koje se mogu primijeniti kod osoba koje imaju suicidalne misli.

"Bitno je razgovarati o tome, jako često mislimo da u tom slučaju dolazi do veće mogućnosti suicida, ali je zapravo puno veći rizik ako ništa ne poduzimamo. Najbitnije je sjesti i slušati osobu, odbijati da iz neke naše bespomoćnosti kažemo 'sve će biti u redu' i ne umanjivati i omalovažavati njeno iskustvo. Moramo joj pristupiti s empatijom i razumijevanjem, to je jedan zaista intiman proces osobe koja duboko u sebi jako pati. Ne smijemo preuzeti odgovornost na sebe i smatrati da smo mi zaduženi spasiti tu osobu, ali moramo se brinuti i biti podrška, pogotovo oko toga da se kontaktira stručnjak", kazala je Tolić.

Za kraj se prisutnima još jednom obratila autorica:

"Znam da je to teško u tim situacijama, ali možemo nešto i sami učiniti dok čekamo pomoć, pronaći snagu unutar sebe samih. U razgovoru s osobama koje sam fotografirala, ali i onima koji nisu htjeli biti izloženi javnosti, stekla sam dojam da se oni zapravo ne žele ubiti, nego žele promjenu, ali ne vide da je ona moguća. Nađu se u situacijama koje se neprestano ponavljaju i ne vide nekakvu perspektivu u kojoj bi stvari mogle biti drugačije. To nije želja za samoubojstvom, nego za promjenom", kazala je, a s njom se za kraj složila i Tolić: "Suicid nikad nije 'želim si oduzet život', nego 'želim da ovaj osjećaj u meni prestane'", zaključila je. (Tekst i foto: Roberto Rauch)