Dr. Paškola: 'Žminjština je puno bolja od tzv. gradskih sredina'

Ovog predivnog psa na slici nažalost više nema. Japanska akita Takumi, žminjskog zubara dr. Elvisa Paškole i njegove supruge Rine, otrovana je u šetnji šumom prije nešto više od godinu dana.

"Uskoro bi njeni mladunci koji sada imaju nešto više od dvije godine trebali imati mlade, pa možda bude i za nas novi ljubimac. S obiteljima koje su uzele njena tri mladunca smo u izvrsnim odnosima, tako da se često viđamo. Dvoje su u Sloveniji i jedna u Zaboku", ispričao nam je dr. Paškola, dok smo razgovarali o fotografijama za njegov interview.

Naš sugovornik ima u koncesiji zubnu ordinaciju u Žminju, a kako je već prešao peto desetljeće, činilo nam se zanimljivim da popričamo o njegovom profesionalnom i životnom iskustvu. 

* Sjećate li se Vašeg prvog radnog dana? Je li to bilo u Žminju ili negdje drugdje? Kakvi su bili dojmovi?
- Donekle pamtim te dane, jer već je prošlo ipak značajno vrijeme od tada. Bili su to uobičajeni, normalni dani, koji se nisu posebno isticali. Sve je dotada išlo uobičajenim tokom. Zapravo nekakvi prvi dani u struci su mi bili tijekom stažiranja, koje je u to vrijeme slijedilo nakon završenog fakulteta, a stažiranje sam obavljao dijelom u Varaždinu, a dijelom u Zagrebu.

Žminjci su po dentalnom zdravlju osrednji

A dojmovi kad sada razmislim su takvi da je sve bilo dosta drugačije nego danas; od načina rada, materijala koji su se tada koristili, a bili su i vrlo skromni uvjeti, pa do ljudi, osobito odnosa među ljudima, pa čak i patologije koja je tada bila u odnosu na danas.

Primjerice, kada sam počinjao raditi gotovo da nije bilo dentinske preosjetljivosti, dok danas doslovno svaka osoba barem povremeno ima taj problem. Također, veliki je napredak i promjene u području estetske stomatologije. U to vrijeme je počinjao razvoj visokokvalitetnih kompozitnih ispuna, te bezmetalne keramike i tzv. ljuskica, CAD/CAM sistema, dok se danas to relativno često koristi i dosegnulo je izuzetno visok nivo u smislu preciznosti, kvalitete i estetike.

* Kakvo je stanje dentalnog zdravlja stanovnika Žminjštine? Jeste li nekad radili u urbanoj sredini i mogu li se očiti razlike između gradske i ruralne populacije?
- Stanje dentalnog zdravlja je da budemo optimistični osrednje. Populacija koja meni dolazi je samo djelom Žminjština, pa se ne mogu referirati isključivo po tom prostoru.

Međutim, ipak bih rekao da je to osrednje, sigurno nema bitnih razlika između našeg područja, ako se ovo područje uopće može zvati ruralnim, jer po meni je po mnogo čemu bolje od tzv. gradskih sredina, osobito Zagreba i sl., rekao bih većih gradova, jer kod nas veliki gradovi zapravo ne postoje, a i ti veći gradovi kod nas su prenapučeni, prometno i organizacijski lošije uređeni od naše male sredine.

Stanja i razmišljanja od osobe do osobe dosta variraju, pa nalazimo jako loša stanja i situacije, čak i kod djece, a ima i izvrsnih situacija u smislu vrhunski saniranih situacija, a također i djece sa savršenim stanjem, gdje nije potrebna čak ni minimalna ortodontska terapija, jer je stanje doslovno savršeno.

Nekakvo prosječno stanje je osrednje. Kada uspoređujem s većim sredinama npr. Zagrebom i sl., rekao bih da je stanje slično, koliko se meni čini najlošija situacija po pitanju dentalnog zdravlja je u slabije razvijenim krajevima, ali i području Dalmacije, osobito u tim tzv. ruralnim područjima.

* Čuo sam od starijih ljudi da kad su ti 50-ih ili 60-ih godina stavili plombu, da ona skoro nikad nije padala. U čemu je bio 'trik'?
- Trik iz tog razdoblja je u tome da su to bile minimalne reparacije koje danas rješavate za nekoliko minuta s tzv. bijelim ispunima koji se niti ne vide, jer je boja i materijal vrhunski, i naravno to prihvaćate kao normalno, a ono što se danas reparira npr. raznim nadogradnjama ili moguće inlejima ili sl. tada se bez razmišljanja vadilo, pa naravno da nije dolazilo do situacije da se nešto slomi ili sl.

A ispadanja “plombi“ vam danas u principu ne postoje, prije se odlomi drugi dio zuba, nego ispadne ispun napravljen s kvalitetnim materijalom, ali nerijetko se pacijentu čini da je to drugačije. Naravno, kada govorimo o situaciji koja je primjerena za takvo rješenje.

Plombe 'koje stoje zauvijek'

Ako ispunom saniramo zub koji ima samo korijen ili minimalno zubne supstancije u području krune zuba, naravno da to ne može trajati vječno-zapravo je situacija koja uopće nije za takvo rješenje, ali da bi se odgodilo vađenje ili riješilo nekim načinom koji ima relativno visoku cijenu mi to, da tako nazovem, krpamo, pa shodno tome ima i svoj vijek trajanja. Također kod djece često napravite određeni ispun, a za šest mjeseci dolazi s novom rupom na istom zubu s druge strane. Naravno da je roditelju to situacija da je ispao ispun na istom zubu, ali u stvari to baš i nije tako.

Nadalje, s obzirom da se danas pokušava reparirati stanja gdje doslovno ne postoji kruna zuba, a nekad se samo reklo da je to za vađenje, i to naravno ima neka ograničenja u smislu da će ipak nekada puknuti,ispasti ili se desiti neki drugi problem, razumljiva su mi takva razmišljanja. No, kada bi se danas stavljalo takve „plombe” samo na pogodne zube, većina tih zubi bi se izvadila, pa bi i danas ona stanja - ”plombe koja stoje zauvijek”, isto tako trajale zauvijek.

Drugi dio problema je da bi se te situacije u kojima postoji veliki defekt, kako sam prije spomenuo, ili složenije situacije, mogle riješiti primjereno, za to treba potrošiti određenu količinu novaca, jer materijali i usluge ne ulaze u tzv. košaricu usluga koje pokriva zdravstveno osiguranje, te je cijena toga relativno velika, pa se često, da jednostavno kažem, krpa da se odgodi ekstrakcija. Najčešće pacijent to što ste mu objasnili zaboravi, ako ne kod izlaska iz ordinacije, a ono barem za dva dana.

*Dok se liječnici opće prakse još uvijek smatraju nužnim u smislu obveznog zdravstvenog osiguranja, zubari sve više odlaze u sferu dobrovoljnog, odnosno 'koliko para , toliko muzike'. U mnogim stranim zemljama obvezno zdravstveno osiguranje uopće ne pokriva dentalne usluge, pa dobiješ dojam bogate zemlje s velikim brojem krezubih. Koliko bi se, po Vama, država trebala uplitati u nečije žvakanje ili osmijeh?
- Dobro ste primijetili taj dio problema. U razvijenim zemljama je na različite načine stimulirana vlastita briga za svoje zdravlje. Negdje su obavezni godišnji pregledi na koje vas nitko ne poziva nego sami vodite brigu o tome i ukoliko se npr. pet godina niste javili na takav pregled, za vas nijedno osiguranje neće pokriti ni najmanji trošak dentalne usluge.

Imamo i primjere gdje je preventiva jedino besplatna za djecu, ukoliko je potreban određeni zahvat, sami ste krivi pa to morate platiti, čak i za dijete. Kod nas je velika briga države, iako mnogi ne misle tako, čim spomenete da neka usluga košta, ili postoji način da se nešto sanira, ali treba primijeniti određeni materijal ili postupak koji ima određenu cijenu, dolazi do čuđenja ili negodovanja, pitanja zašto mi plaćamo zdravstveno osiguranje i sl. Usluge i materijali koji su na teret države - svih nas, a pacijent ne plaća ništa ili plaća nekakav minimalan iznos u smislu tzv. participacije su dovoljno veliki da bi svi trebali imati solidno zbrinuti dentalni status.

Moje je mišljenje da bi država svakako trebala brinuti u određenoj mjeri i o nečijem žvakanju i osmjehu, ali bi to trebalo biti uvjetovano i brigom svake pojedine osobe o vlastitom zdravlju i stanju. Sigurno bi puno više trebalo uložiti u preventivu, što jako malo košta, a puno znači, osobito u mlađoj dobi, ali i osigurati određeni nivo tzv. besplatnih usluga koje su na teret države,a na što svaki dentalni pacijent može računati, ali to mora imati određene uvjete - pravo da, ali i obaveza da.

* Sjećam se iz djetinjstva da su zubar ili zubarica bili izvor straha, ali i autoriteta. Jedino je bilo malo teško odreći se slatkiša. Kako je danas?
- Nije se puno promijenilo po pitanju straha. Autoriteti mislim da danas ne postoje ili su potpuno krivi i različito ih rezoniramo.

Rješenje - oprati zube

Da bi se uspostavilo pravilan odnos prvo bi trebali roditelji biti educirani, razumjeti i prihvatiti razne modele suradnje s „zubarima”-doktorima dentalne medicine, ali i drugima, koji imaju značajan utjecaj na naše sazrijevanje i modeliranje stavova; pri tome mislim na profesore u školama, odgajatelje u vrtićima i sl.

Bilo bi normalno da određene upute  koje dajemo budu prihvaćene ukoliko smo imali dugogodišnje usavršavanje u nekom području, da razmišljanje - ja najbolje znam za sebe ne bi bilo jedino koje prihvaćamo. Uživanje u slatkišima i sl. nije zabranjeno, ali je minimalno što možemo učiniti oprati zube nakon tih slatkiša.

* Imate li još koju strast u životu, osim nesumnjivo Vašeg posla?
- Ono što mi predstavlja veliko zadovoljstvo su životinje, glazba i ponešto putovanja. (Tekst: Kristian S. Reisman, foto: privatni album E. Paškola)