Orkestrirani napad na novinara Glasa Istre: prijetnje proslijeđene policiji
Gomila bijesnih sljedbenika protiv jednog novinara – otprilike je tako to četvrtak izgledalo nakon što je u Glasu Istre objavljen niz tekstova o Alenu Dodiću, bivšem pulskom ugostitelju koji se danas bavi savjetovanjem o prehrambenim navikama. Dodića u Facebook grupi „Izliječite se sami“ prati čak 134 tisuća ljudi, a na svojim savjetima profitira prodajom istoimene knjige koja se, njegovim riječima, može kupiti za „doslovno beznačajne novce (120 kn)“ i uz koju si ljudi mogu „kupiti drugu polovicu zdravog života i uživati sa unucima“.
Tekst Marcella Rosande, koji je otvoreno preispitivao Dodićevu praksu i stručnu spremu te ga prozvao nadriliječnikom, na društvenim je mrežama Glasa Istre izazvao vjerojatno nikad veću lavinu bijesa. Rosandi se, što komentarima, što putem maila i privatnih poruka, otvoreno prijetilo i prozivalo do te mjere da je jučer reagirao i Istarski ogranak novinarskog društva, koji je takvu praksu najoštrije osudio. Sam je Rosanda, kako nam je službeno potvrdio, poruke i prijetnje proslijedio pulskoj policiji, koja je sada upoznata s čitavom situacijom.
Ono što stvar čini gorom jest činjenica da je napad orkestriran, odnosno, kako je sam Rosanda ustanovio, da je „zapovijed stigla odozgo“. Sam je Dodić, naime, u grupi gdje, ponovimo, 134 tisuća ljudi prati njegove objave, napisao da će Rosanda postati „ljudsko biće“ jednom kada prestane raditi taj „nakaradan posao“ i da im se „cijelo vrijeme skrivao u grupi“ i „čekao svoj trenutak“, a uz poruku je još nadodao njegov Facebook profil te e-mail adresu, pokrenuvši napad na novinara kojeg i ne smatra ljudskim bićem.
Potrebno je istaknuti da Dodićev animozitet i dehumanizacija novinara nisu nikakva novost, a svoje korijene vjerojatno vuku unazad nekoliko godina kada je, također u Glasu Istre, o njemu izašao negativno intoniran članak zato što je korištenje wc-a u svom lokalu na Ipsilonu dopuštao isključivo gostima istog. Tako se, još i prije Rosandinih tekstova, na Dodićevom blogu može pročitati da „novinari često ne spadaju u kategoriju ljudskih bića“. U drugom tekstu, gdje odgovorno tvrdi da hormon estrogen ima moć odlučivanja, tj. da „doslovno odlučuje da li će se stvoriti rak dojke“ te da rak dojke nije nasljedan, Dodić piše da su novinari „u stanju bez grižnje savjesti snositi odgovornost za masovno uklanjanje dojki kod žene u cijelom svijetu“.
Sama je novinarska profesija po njemu tek dio lobija jer „opstanak novinara ovisi o industriji hrane“, a za to navodi i eklatantan primjer: „Kada bi na naslovnici Jutarnjeg ili nekog drugog lista osvanuo naslov 'Kravlje mlijeko dokazano izaziva rak dojke', što mislite da bi Dukatu i ostalim proizvođačima mlijeka i mliječnih proizvoda to smetalo? Naravno da bi zaprijetili odlaskom u druge medije“.
Ovakve uvrnute ideje samoproglašenog vođe, zajedno s gomilom vjernih sljedbenika koji su spremni braniti ga pod svaku cijenu, dovode do onoga što je Rosanda pronašao među porukama i mailovima: gomilu prijetnji i govora mržnje, verbalnog izmeta kojom će se sada baviti policija. (Roberto Rauch)
