Fulvio Rotta o svojih četrdesetak godina rada u Brionima

Nađete li se na kolodvoru u Puli te zatrebaju li Vam informacije o polascima i dolascima, najvjerojatnije ćete skočiti do šaltera s informacijama. Tamo će vas dočekati Fulvio Rotta, dugogodišnji prometnik autobusnog kolodvora najvećeg istarskog grada.

* Koliko dugo ste već u Brionima i što kažete na Vaše životno i radno iskustvo, sada, pred odlaskom u mirovinu?
- U Brionima sam počeo kao naučnik. Ubrzo nakon toga sam otišao u vojsku, te se nakon nje, 1984. godine zaposlio za stalno na radnom mjestu prometnika. To je već 38 godina rada u Brionima.

* Veliki dio radnog vijeka proveli ste na info pultu kolodvora. Kako ste se nosili s upitima putnika?
- Ljudi ponekad ne razumiju da je promet nepredvidiv, da kod svakodnevnog rada u prometu dolazi do puno nepredvidivih situacija na koje mi ne možemo utjecati. U većini slučajeva, kad razmislim, ja sam imao lijepa iskustva, ona loša s vremenom zaboraviš.

'Jednostavno se osjeti kada netko od putnika ima nesretnu sudbinu'

* Kolodvori su na neki način mjesta gdje se susreću ljudske sudbine. Netko odlazi, netko dolazi, netko je sretan, netko tužan. Jeste li vi to primjećivali, ili ste bili toliko uneseni u svoj posao, da niste obraćali pažnju na privatne probleme putnika?
- Oooo, to se vidi! Koliko god sam ja bio unesen u svoj posao, jednostavno se osjeti kada netko od putnika ima nesretnu sudbinu. Puno suza je bilo, ali i puno osmijeha. Dogodio se period kada su ljudi morali odlaziti za boljim životom i kada su napuštali svoju djecu. Rastanci su znali biti jako teški.

* Je li vam neki događaj iz prakse posebno ostao u sjećanju?
- Bilo je tu puno događaja, ufff ne mogu se ni svega sjetiti, ali evo... Sjećam se da je na kolodvoru lutao jedan dečkić, koji se zaboravio iskrcati ispred škole te je autobusom došao na kolodvor. Ja sam ga čuvao dok nije došao drugi bus, koji ga je odvezao do škole. Danas je to odrastao čovjek koji me uvijek pozdravi kada me vidi. Lijepo je kada nekome možete pomoći.

'Nisam mislio da ću to ikada doživjeti'

* Kako Vam je bilo raditi u vrijeme korone?
- U vrijeme korone je sve bilo zatvoreno. Linije nisu prometovale, mi smo kao prometnici svakodnevno dežurali bez obzira na sve. Nemam poseban odgovor na to pitanje, osim da je to bio prvi put da je kolodvor bio toliko dugo zatvoren. Nisam mislio da ću to ikada doživjeti. Ne ponovilo se.

* Kakva je bila Pula nekad, a kakva je sad po Vašem osobnom dojmu?
- Prije je bila ljepša, više su se ljudi kretali sve je nekako bilo opuštenije. Svi smo bili puno složniji, ljudi su se više družili i bili za ćakulu. Na starom kolodvoru se to posebno osjetilo. Bilo je jako lijepo. Sada su neka druga vremena. Ljudi žure, puno su nervozniji i opterećeniji životom. Fale mi vremena na starom kolodvoru.

* Imate li neku poruku za mlade generacije koje ulaze u posao prijevoza putnika?
- Tko se odluči za taj posao mora imati puno strpljenja i brzu reakciju za rješavanje problema, jer ih u ovom poslu ih uvijek ima. Lijep je to posao, uvijek sretneš nekoga, popričaš, putnici me već prepoznaju na cesti pa mi se jave. (Kristian Stepčić Reisman)