'Za tokara više ne idem, hoću biti brodograditelj!' (video)
„Zadnji brod napravili smo prije sedam godina, sada radimo velike remonte na jahtama i jedrilicama iz okolnih marina. Isti ljudi dolaze nam već dvadeset-trideset godina i uvijek imamo posla dvije godine unaprijed. Izuzetak je što se spremamo izgraditi novu batanu za sebe i reklamnu batanu za Turističku zajednicu“, ispričao nam je Vitomir Pap, vlasnik Brodograđevnog obrta 'Portić' u Banjolama.
U karijeri je do sada konstruirao 210 drvenih brodova dužine od 5 do 14,5 metara. Čuva talijanski časopis s reportažom o brodograditelju koji je izgradio šezdeset plovila pa je zbog toga prozvan „Stradivarijem za brodove“. Iz toga se pitanje i zaključak nameću sami od sebe.
Priča o njegovom življenju brodogradnje počinje ranih 60-ih godina kada je kao desetogodišnji dječak u časopisu 'Plavi vjesnik' ugledao fotografiju glisera od četiri metra. „ Pisalo je da vam negdje u Europi pošalju doma kit, sve komade i da ga možeš sam sastaviti. Mene je to toliko dirnulo i oduševilo da sam rekao da taj gliser moram napraviti!“
Nešto manje od deset godina kasnije u banjolskoj lučici Portić stajao je privezan upravo takav gliser kojeg je vlastoručno izgradio! Jer svim je svojim bićem želio naučiti graditi brodove i na kraju je u tome i uspio. U osnovnoj školi je radio makete brodova i jedrilica, ali kada je na red došao upis u srednju školu trebalo je prevladati nerazumijevanje okoline za njegove želje.
Tokar ili brodograditelj
„Ja, seljačko dijete, nisam znao ni što ni kako, i upišu oni mene u Brodograđevni školski centar (BIŠ) u 'Žutoj školi' u Puli, za tokara. To se tada smatralo dobrim i finim zanimanjem jer nije naporno i uvijek si u suhom i toplom i slično. I idem ja u školu za tokara i vidim da postoji razred brodograditelja. Pitam: 'Vi ste stvarno brodograditelji? Da! Gdje idete na praksu? Pa, u Uljanik! Gdje bi išli?!' Došao sam kući i rekao: 'Ja u školu za tokara više ne idem, hoću biti brodograditelj!“
Kada je to rekao u školi, pomislili su da s malim nešto nije u redu jer zašto bi netko iz finih tokara htio u brodograditelje, koji su se smatrali najgorim zanatom – uvijek na suncu, na vjetru, kiši? Direktor je pozvao roditelje na sastanak s pedagogom i razrednicima tokara i brodograditelja.
„I sad čekam ja na hodniku škole dok oni unutra vijećaju. Izađe pedagog i počne me ispitivati što, kako, zašto. Ne, ja neću biti tokar, nego brodograditelj! Vrati se pedagog i izađe direktor, pa me pita da mu iskreno kažem je li mi se neki nastavnik tokara nešto zamjerio. Ma, ja samo hoću biti brodograditelj, kako to ne razumijete?! Kad je drugi put izašao, rekao je: 'Sutra ujutro da se nacrtaš na Placu u Uljaniku – bit ćeš brodograditelj!“
Do tada poprilično nezainteresirani učenik, uvijek dvojka- trojka, premetnuo se u odlikaša!
„Bilo je četiri-pet brodograđevnih predmeta koje su nam predavali inženjeri iz Uljanika i oni su se čudili kako sam ih svladavao. Ali, ja nikada nisam učio iz knjige, smo iz prakse. Ja sam uvijek imao 'mozak prazan za materijal' – samo čuti, čuti, čuti!“, pričao o svojoj strasti za znanjem i usvajanjem vještina.
Tema za maturu: putnički bord s dvije osovine
Tema za maturu bila je dostojno teška i komplicirana: putnički bord s dvije osovine. „Izradio sam nacrt, radioničke nacrte i maketu od pocinčanog lima, a dečko koji je polagao za tokara napravio je prema mojim nacrtima osovine i propelere. Dobio sam peticu i, vjerojatno kao jedini učenik u BIŠ-u, nagradu za uspjeh na maturi, knjigu 'Mladi lavovi', ispričao nam je.
Usporedo s maturalnim radom gradio je svoju prvu batanu. Daske je katkada tesao do tri sata iza ponoći. I kad je bila gotova, odlučio ju je prodati. Kupac je došao iz Verude. „Novac sam htio dati majci jer je to tada bilo normalno, ali ona je rekla: 'Ne, ne, to je tvoje, radi s tim što hoćeš!' Rekao sam da ću kupiti alat i materijal potreban za gliser s fotografije“, priča Vitomir Pap dalje.
Osim glisera, prije odlaska na odsluženje vojnog roka napravio je tri batane, a nakon povratka iz vojske zaposlio se u Uljaniku gdje je radio nacrte. Naravno, u slobodno vrijeme je gradio drvene brodove.
„Prvo što sam napravio nakon povratka iz vojske bila je pasara, još i danas vozi. Nakon pet godina u Uljaniku, 1975. godine otvorio sam obrt. Radionu sam imao u garaži iza mamine kuće. Ljudi u Banjolama su cijenili moj rad, pa je zbor građana tadašnje mjesne zajednice donio odluku da mi se nađe mjesto za brodogradilište. Dodijelili su mi ga 1988. godine.“
Brodogradilište je lijepo radilo, drvena plovila su bila tražena i odlazila su diljem obale. Naravno, neka od njih se mogu vidjeti u banjolskoj lučici Portić. Ali onda je došao rat i sve se promijenilo. Prilagodili su se prilikama na tržištu i orijentirali na popravke. Dogodi se da na popravak dođe brod, a Pap vlasniku odmah kaže gdje je što na brodu raspoređeno. Vlasnik ostane začuđen, a on mu samo kaže: “Pa, ja sam ga izgradio!“
Njegov sin Andraž Pap također je izučio zanat brodograditelja i radi u brodogradilištu, ali uz to vodi i Konobu Pap, koja se nalazi uz samo brodogradilište. Kako se terasa s gostima uklapa s bukom pila, brusilica i ostalih strojeva? Bolje nego što bi se očekivalo!
„Radimo do tri sata popodne, a u sezoni smo od polovice sedmog mjeseca i cijeli osmi mjesec na godišnjem odmoru. Ali, gosti kada dođu na terasu obično love mjesta što bliže brodogradilištu da bi imali pogled na brodove. To su često naši klijenti koji su kod nas imali brod na popravku“, priča Vitomir Pap. A u albumu s fotografijama svojih brodograditeljskih pothvata i dalje čuva fotografiju glisera iz Plavog vjesnika. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto Matković)