'U četiri dana pulskog Sajma imao sam dva mučna razgovora'

0
Sinan Gudžević (foto: Davor Puklavec/PIXSELL)
Sinan Gudžević (foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

U četiri dana na pulskom sajmu knjiga sve je bilo jako lijepo i nekako radosno u ovom životu pod maskama. Otvorenje, Magdalena Vodopija s pjevanjem "Tango malarija", pa tri doručka s autorima u tri dana (Ivan Čolović, Boris A. Novak i Mladen Dolar) za mene su bili najbolji razgovori otkako postoje pulski sajamski doručci i doručkovi. Ali, imao sam nelagodu da u četiri dana imam i dva mučna razgovora, oba u trajanju od desetak minuta svaki. Hoću da ih prepričam, a imena osoba neću reći, zato što neću, napisao je književnik i kolumnist Sinan Gudžević u Novostima. Prenosimo dio kolumne u nastavku.

Dakle, mučni razgovor prvi. Među ljudima koji su došli na Sajam, trećeg dana vidim i jednoga koga znam, s kojim sam u prijaznim odnosima. S njime sam jedanput putovao njegovim autom za Beograd, i nazad za Zagreb, pa jednom i iz Pule za Zagreb. Priredili smo zajedno i dvije knjige. Vidim, sklanja pogled od mene, pomislim da je slučajno, a kad se njegovo izbjegavanje nastavi, priđem mu i pitam ga koliko košta jedno njegovo zdravo. On meni ovako:

- Moram ti reći da si jako pao u mojim očima!
- Jesam li? A zašto sam pao u tvojim očima?
- Pa zvao sam te barem triput u posljednjih godinu dana, a ti mi se nisi javio nijednom.
- Žao mi je to, ja telefon češće ostavim nego što ga uzmem, pa te zato nisam čuo. A što mi nisi napisao sms ili e-mail?
- Zašto da ti pišem kad nećeš da se javiš na telefon? Čim te zovem telefonom, znači da je nešto važno.
- Čekaj, kako to misliš neću? Pa sam znaš da smo se toliko puta čuli telefonom. Ako je hitno, napiši da je hitno. A imam nov telefon nešto preko godinu dana, i nemam u njemu tvoga broja. A nisam baš oduševljen da zovem nepoznate brojeve. Koji put mi se desilo da pozovem broj, a ono tamo neka prodaja ili reklama.
- Nemaš moj broj?
- Nemam.
- Gdje ti je telefon?
- Evo ga u džepu.
- Daj ga van! Da vidimo imaš li moj broj! Ovo je veliki trenutak istine!

Kao pod anestezijom ili hipnozom, izvadim telefon i u taj tren on zazvoni. Moj se sugovornik nagne nad ekran moga telefona i vidi svoj broj. Vidi samo broj, a vidi i da njegovo ime nije u mojem imeniku.

-E sad me upiši!

Krene mi se nešto unutra, od pupka do grkljana, kao što krene stub žive u termometru primaknutom peći, pa reknem svom prekorniku: znaš šta, nisi ti moja razrednica niti sam ja tvoj đačić da se tako ovdje i pred ovim ljudima na meni iživljavaš. Proglasio si ovo velikim trenutkom istine. Može ti biti, meni je ovo trenutak kojem ime valja tek naći. I trenutku i tebi!

 

Sutradan, nekako u isto vrijeme, jedan drugi učesnik programa na Sajmu, kaže mi, nakon svoga nastupa, da bi rado sa mnom popio piće. I ja bih rado, kažem mu, i obećam da ću za desetak minuta sići u birtiju sajma. S njime sam se upoznao davno, ali ga nisam sretao barem petnaest godina. Dan ranije mi je uzgred rekao primjedbu kako je u programu vidio da imam nastup u udarnom terminu, a on ne. (A moj "nastup" je bio utroje, sjećanje na Josipa Ostija, preminulog krajem juna). Siđem, dakle, u birtiju sajma. On na terasi stoji za visokim okruglim stolom, za kojim, na visokoj stolici sjedi jedna draga Istranka. Naručimo piće, a on, nakon nekoliko riječi, ovako:

- Sinoć si bio s izdajnicima na večeri.
- S izdajnicima? Šališ li se?
- Ne šalim se. Ivan Čolović i Dubravka Stojanović s kojima si sinoć bio na večeri, pričaju samo stvari kakve se dopadaju Hrvatima.
- Hajde me malo prosvijetli, da ne živim u mraku: Ivan Čolović, dakle, pedeset godina piše, govori i uređuje Biblioteku XX vek, da bi se dopao Hrvatima? A tako nekako i Dubravka Stojanović?
- Ne znam baš je li pedeset, ali dosta godina je tako.
- Znaš šta: kad tako nešto drugi put budeš kazivao, osvrni se oko sebe i dobro promotri, te utvrdi da te ja ne slušam.
- A zašto je Dubravka Stojanović vodila princa Charlesa po Kalemegdanu?
- Nisam šalter za takve informacije. Ona je povjesničarka, profesorica je na fakultetu, a još je i Beograđanka, teško bi se našla kompetentnija osoba da po Kalemegdanu bude vodič, pa i britanskom princu. A šta ako ju je zvala Britanska ambasada u Beogradu i zamolila je da provede princa po Kalemegdanu? A što to nisi pitao nju, do jutros je tu bila, no pitaš sad mene?
- Pa eto, samo tako. Ona hoće da smijeni mladog profesora Kovića!
- Ma je li? To je onaj koji je nju klevetao, pa ga ona tužila redovnom sudu. Onaj za koga dični Zvezdini navijači pokazuju transparent podrške na utakmici u Novom Sadu, pa potom i u Beogradu. Poslije je neki duhovit list ispod fotografije s tim natpisom stavio: Struka je rekla svoje.
- Pusti navijače, Ković je tu žrtva, mlad naučnik...
- Eto, šta sve saznah od tebe. Mislio sam da me zoveš na piće, jer se dugo nismo vidjeli, a ti mene saslušavaš i zlostavljaš.
- Ništa od toga, nego hoću da se i drugi izvinjavaju, a ne samo Srbi.
- I to kazuješ meni? Hoćeš li možda da to širim dalje po nesrpskom svetu? A da me ti podučavaš kako? Ti mi kroz Srbiju i Srbe vodič ne možeš biti, poznajem ih bolje nego ti. U Srbiji sam rođen, rastao, taman pola od ovo života proveo sam u Srbiji i među Srbima.

Smučilo mi se ono piće, pa sam otišao. Svjedok mi je ona draga Istranka.

Ne bih ove dvije pulske mučnine spominjao da mi nisu prizvale u sjećanje jednu raniju iz Novog Pazara., napisao je Sinan Gudžević u Novostima gdje pročitajte cijelu kolumnu.

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa