'Izabrala sam Veneciju jer me podsjeća na voljenu Istru'

Fotografiranje i planinarenje toliko su očarali Gloriju Blazinšek, Venecijanku rodom iz Labina i njezinog dečka Giacoma Frisona iz Venecije, da su ljubav prema ovom hobiju pretvorili u projekt Altripiani, stranicu koju danas prati nekoliko tisuća ljudi na društvenim mrežama.

„Altripiani je spoj fotografije, planinarstva, kulturnih, antropoloških i lingvističkih istraživanja. Altripiani je kombinacija “altopiani” što bi značilo plateaux planine - ne vrh nego onaj ravni dio planina ispod vrha, gdje još uvijek postoji kultura i život. Krenuli smo putovati različitim svjetskim planinama da upoznamo ljude koji žive na tim planinama, provesti nekoliko dana s njima, upoznati kako žive, čime se bave, koje su im tradicije i koja im je kultura“, pojasnila je fotografkinja Glorija Blazinšek, koja se na ovu avanturu odvažila prije sedam godina, s ruksakom na leđima, šatorom i fotoaparatom.

Upoznati ljude koji žive na planinama

Dvoje mladih fotografa otad su se popeli na većinu svjetskih vrhova, prešli zemlju uzduž i poprijeko kako bi se upoznali i istražili kulture, religiju i tradiciju najizoliranijih zajednica u planinama.

„Prva avantura nam je bila na Karpatima, od Poljske do Bugarske. Penjali smo na Ande u Peruu, na Kavkaz, u Bangladešu, na visokom Atlasu u Maroku i naravno na Učki, Dinarskim Alpama. Čemu otići na drugi kraj svijeta ako ne upoznaš ono što imaš oko kuće?“, kaže Glorija.

Inače, Glorija Blazinšek je u Labinu živjela do svoje sedme godine. U Trento u Italiju se, kaže, preselila kad je trebala krenuti u školu, jer joj je ondje radila mama. U Veneciji je završila studij jezika. Glorija govori šest jezika, hrvatski, talijanski, engleski, francuski, njemački, pomalo španjolski, a trenutno uči arapski.

'Nastojim dolaziti čim više'

„Uvijek sam bila jako povezana s Labinom, pogotovo za selo gdje živi nona Mirjana i gdje je odnedavno živio i moj pokojni nono Đani Verbanac. Uvijek sam za školske praznike dolazila u Labin“, priča Glorija koja je nakon završenog fakulteta ostala živjeti u Veneciji.  

„Izabrala sam Veneciju prije deset godina jer me podsjeća na voljenu Istru. Povijest je ista, Istra i Dalmacija su bile pod “Serenissimom”, tako da kad šetam po Veneciji primijetim sve detalje povijesti i umjetnosti koje vidim i kad šećem po starom gradu Labinu. Nastojim dolaziti čim više, pogotovo ljeti jer nažalost, Venecija nema naše more“, kaže Glorija koja potječe iz vrlo kreativne obitelji. Naime i  njezina mama Đeni i teta Lorena, dvije sestre iz obitelji Verbanac su poznate labinske umjetnice.

'Htjela sam crtati poput njih, ali mi nikako nije išlo'

Priznaje kao nije ni upola uspješna u slikarstvu, poput njih dvije, no njihov utjecaj svakako je ostavio trag u odabiru ovog čime se danas bavi.

„Uvijek mi je bilo jako fascinantno gledati ih kako crtaju, pogotovo portrete. Činilo mi se nevjerojatnim da mogu nacrtati izraz lica pun emocija, kao da gledam živu osobu. Kad sam bila mala htjela sam crtati poput njih dvije, ali mi nikako nije išlo, tako da sam se počela baviti fotografijom“, priznala nam je Glorija koja se u fotografiju zaljubila vrlo rano.

„Oduvijek sam voljela fotografiju. Prije nije bilo kvalitetnih mobitela s kamerom, tako da sam uvijek nosila fotić sa sobom. Odrasla sam u Trentu i nisam previše voljela te planine, nekako su me gušile i žalosno mi je bilo gledati zalazak sunca u četiri popodne, iza planine. Tek kad sam došla u Veneciju i upoznala Giacoma koji se bavio alpinizmom, približila sam se planinama. Teško je to zamisliti, ali Venecijani su veliki alpinisti. Zavoljela sam planinarsku prirodu, umor i velike emocije koje donese planinarenje i to mi je dalo priliku da upoznam bolje samu sebe. S vremenom je ova naša avantura počela biti interesantna i tvrtkama koje se bave prodajom obuće za planinarenje i općenito sportom. Potom su parovi koji dijele s nama strast za planinarenjem pitali da slikamo vjenčanja, tako da se trenutno bavimo i fotografiranjem vjenčanja,“ pojašnjava Glorija dodavši i kako su upravo odradili storytelling za modni brand Salewa.

'Voljeli bismo i dalje putovati'

„Projekt govori i objašnjava život unutar i izvan tvornice tekstila Salewa. Ispričali smo kako se rade  vunene jakne, i tko ih radi. Počeli smo od šišanja ovaca do završnog proizvoda, jakna ili kapa“, ističe Glorija kojoj je korona, kao i mnogima, izmijenila većinu planova.

„Voljeli bismo i dalje putovati, ali još je dosta teško obići neke destinacije koje su nam u planu. Za 2022. godinu imamo dogovoreno puno projekata u Italiji, ali čim se otvore granice i situacija s koronom bude sigurnija, letimo ponovo u Maroko“, kaže.

„Obožavam Maroko, i zato smo više puta bili tamo. Obožavam ga zbog boje, mirisa i pogotovo ljudi. Svi su jako ljubazni i susretljivi. Kod svih smo se uvijek osjećali kao da smo u familiji“, priča pa nastavlja da bi u Maroku voljela provesti jedno duže razdoblje, godinu do dvije.

Planinarenje i istraživanje, iako prekrasno, nerijetko donosi i svoje opasnosti.

„Općenito, uvijek moramo biti nešto između oprezni i 'open minded' jer nikad ne znaš na koga možeš naići. U planinarenju nam je jednom bilo zeznuto na Tatrama u Poljskoj. Staza se bila zaledila preko noći i imali smo metar i pol staze gdje je bilo jako opasno. Jedan krivi korak i ne bi nas više bilo. Srećom smo zvali službu i uspjeli proći taj dio staze“, priča nam ova tridesetogodišnja fotografkinja kojoj u Trentu živi i osmogodišnja sestrica Eva. (Tekst: Divna Knežević, foto: Glorija Blazinšek i Giacomo Frison)