'Janjaca bi se prodalo koliko god bi ih bilo' (video)
Silva Mršulja iz Baća u Plominskom zagorju jedna je od vlasnika OPG-ova na popisu LAG-a Istočna Istra koji su dobili poticajna sredstva za nabavku poljoprivredne mehanizacije. Kupili su traktor, a predstoji nabavka priključaka za skupljanje, transport i skladištenje sijena. Potrebno im je za zimsku prehranu njihovog stada ovaca pasmine 'romanov'.
„To je pasmina koja ima kratak rep i nema rogove, čak ni mužjaci. Sada, na jesen su crno-bijele, ali na proljeće, kada ih šišamo, potpuno su crne. Janje se dva puta godišnje i legu najmanje četiri, a koji put i više janjaca“, predstavila nam je Mršulja svoje ljubimice.
Pasmina je uzgojena u Rusiji u 18. stoljeću. Znanstvenici se razilaze u objašnjenju njenog podrijetla. Neki, kao i naša domaćica smatra, kažu da je nastala križanjem finske ovce s muflonom. DNK analiza pokazuje da ovca ima gene muflona tj. divlje ovce, a i njeno ponašanje potvrđuje izvjesnu količinu divlje krvi. Naime, one su poprilično samostalne i drže se strogo u stadu, pa jedinke mogu odlutati, što je potpuno drugačije od, primjerice, istarske ovce koja ima jaki instinkt bivanja u stadu pa ćete ih uvijek naći zajedno. Nadalje, mali 'romanovi' počnu pasti već nakon tjedan dana, dok malim 'istrijanima', a majka ojanji jednoga, rijetko dva, treba i mjesec dana prije nego kušaju prvu travku. Čini se da se za uzgajivača najzahvalnije gensko nasljeđe Romanovke nalazi u malom postotku masnoće.
„Meso je potpuno bez masnoće i bojom podsjeća na teletinu. Nema karakterističan miris po janjetini, ali prilikom deranja morate paziti da nakon što dodirnete vunu na dirate meso jer ćete onda prenijeti miris. Vuna im je vrlo gusta i masna. Uzgajamo ih samo zbog mesa, a s prodajom janjaca nemamo problema: prodalo bi se koliko god bi ih bilo“, kaže Mršulja.
Uzgoj nije zahtjevan, ali ipak treba uložiti neki trud. Kod ovaca je općenito normalna pojava da majka katkad ne ljubi janje koje je dobila, odnosno ne pušta ga k sisi, a kod ove pasmine to koji put znači da bi dva od četiri mladunca uginula, pa ih treba smjestiti u posebne boksove, musti ovcu i hraniti ih na dudu. Što se tiče hrane, nisu izbirljive, jedu i stari kruh. Imaju protupožarni učinak jer počiste svu travu i nisko raslinje između stabala. Na obroncima Plominske gore oko Baća Mršulje imaju dosta zemljišta za držanje ovaca, ali ne i paše koliko im treba.
„Da bi skupili sijeno kosimo po Labinštini: ljudi nam daju da im pokosimo i očistimo parcelu, a mi im se obično odužimo janjcem. Zato smo i nabavili traktor, da možemo sve obavljati sami. Do sada su nam drugi kosili, balirali i spremali sijeno, a sve je to trošak u proizvodnji“, objasnila nam je Mršulja.
Ovčarstvo je u Baćima tradicija, a njeno obnavljanje u obitelji inicirao je njezin sin Dragan prije četiri godine. Tako sada u hranjenje i održavanje stada, pored njih dvoje, uskaču svi ostali: suprug, snaha i unuci. Jednako kao i kod vođenja apartmana koje iznajmljuju.
„Bavim se iznajmljivanjem skoro trideset godina. Sada, kako sam u mirovini, registrirali smo i OPG, pa što bude“, rekla nam je. Kako se slažu turisti i ovce?, pitali smo je. „Štala i ograda dosta su udaljene od apartmana, pa se ne vide i ne osjeti se miris. Nekim turistima su ovce jako zanimljive jer ih prvi put vide u živo, pogotovo djeca“, kaže Silva Mršulja. (Tekst: Robi Selan, foto: Roberto Matković)
