'Dobijemo osjećaj neke neizrecive bliskosti s toplom kožom krave'

Evelina Rudan pjesnikinja je i profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Za svoju knjigu "Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)", koju je lani objavila Fraktura, pjesnikinja i znanstvenica Evelina Rudan dobila je čak četiri važne književne nagrade: Ivan Goran Kovačić, Tin Ujević, Fran Galović i nagradu HAZU-a. Knjiga je doživjela i drugo izdanje, a u suvremenoj hrvatskoj poeziji dugo nije bilo djela oko kojega se toliko unisono složila publika, kritika i struka, pišu Novosti za koje je razgovor s Rudan vodila Antonela Marušić.

* U "Smiljku" na prilično eliptičan način kružite oko vlastite prošlosti i sadašnjosti, ispreplećući sjećanje na zavičaj, djetinjstvo, djevojaštvo i odraslost. Svaka pjesma počinje pozdravom, domahivanjem s tajnovitim i sveprisutnim Smiljkom s kojim lirska protagonistica započinje razgovor kojim nas onda vodite u vrijeme prije tri desetljeća ili više ili naprasno vraćate u sadašnjost. U kojoj je mjeri ova knjiga svojevrsni talog proživljenog iskustva, svođenje računa s vlastitom prošlošću?
- Vjerojatno u velikoj mjeri. Otuda vjerojatno i eliptičnost koju ste spomenuli jer su za obračune s prošlošću nužni različiti stupnjevi prerade da bi bili literatura. U nekom dalekom odzvuku, a to me podsjetilo između ostalog i zato što ovaj razgovor vodi i pitanja postavlja autorica "Moje dote", rekla bih da je barem jedan sloj teksta te knjige i jelitima.

Jelitima je inače nužni nasljedni dio kojeg su se najčešće kćeri, ali i braća koja nisu ostajala doma, odricale u korist onog brata koji jest ostajao u kući i na imanju e da bi se brinuo za ostarjele roditelje. E sad, osim materijalne jelitime koju dobijemo ili ne dobijemo, postoje i emocionalne, psihičke, duhovne, kognitivne jelitime koje dobijemo, i one manje dobre i one jako dobre. Dobijemo i pejzažne, mirisne, zvukovne jelitime. Načine na koje pamtimo svjetlost koja se prelama nad nekom krošnjom, način na koji je u nas upisana neka stijena na čijem vršku smo se ljuljali isprobavajući vlastitu hrabrost.

Dobijemo osjećaj neke neizrecive bliskosti s toplom kožom krave, sa zvukom neke priče koju su nam pripovijedali u djetinjstvu, sa sadržajem te priče, ali jednako tako i bliskosti s načinom na koji je bila oblikovana i izražena, gestama, mijenama intonacije, stankama na strateški narativnim mjestima (iako nećemo tada, naravno, znati da bi se to moglo zvati strateški narativno mjesto, samo ćemo osjećati da se tu, u toj priči, u tom trenutku pripovijedanja događa nešto što nam je lijepo, nešto što će nas presudno usmjeriti na to da budemo osjetljivi na svaku riječ, neki zamašnjak potrebe za estetskim), iskusimo i osjećaj neke gotovo ničim nadoknadive samoće, usamljenosti strašnije od kraja svijeta. S druge strane i dragocjena osamljivanja u nekom polju gdje je iznad tebe samo nebo, a u daljini pravilan kvadrat kiše kojem vidiš rubove, nekog takvog osamljivanja u kojem se sve preklopi tako da možeš, na, istog trena i umrijet' od miline.

I onda strašne stvari i opet neizrecive stvari, nemogućnosti da razumiješ postupke i da se s njima prikladno nosiš, čvorove koji nam zavezuju jezik, jetra i pluća, zidove o koje udaramo i koji se čine bezizlaznima. Sav taj konglomerat je na neki način generator priče, kao i one naslage koje se talože s odraslošću. Ali naša je odraslost uvijek jednim dijelom određena i onim djetetom koje je u nama, a u meni je jedno neposlušno dijete koje teško podnosi da ga se na nešto nagovara ili da se mora činiti onako kako krugovi u kojima se kreće očekuju da se čini, a teško podnosi i banalnost umotanu u velike riječi.

Pa je vjerojatno i to na neki način našlo odzvuka u knjizi. Kao što je našla odzvuka i neka potreba istodobnosti bivanja svih naših iskustava u nama, uvjerenje o tome da je za književnost važno da nekako uspije izraziti složenost svjetova u nama i složenost svijeta oko nas i to ne deklarativno nego načinom oblikovanja teksta. Zapravo u krajnjoj nekoj konzekvenci, ako se vratimo ovom neizrecivom više puta spominjanom, čini mi se da poezija ima najbolji alat za izricanje neizrecivog.

* Na kraju svake od 40 pjesama nalaze se pripadajući glosari u kojima se, nerijetko humorno, objašnjavaju istarski izrazi, ali i tvori novi poetski sadržaj, oni su poput "eha pjesme". Koja je njihova uloga u dramaturgiji teksta?
- Eto, jednim dijelom baš ta. Oni su i svojevrsni eho pjesme, način da se glas iskazivačice prelije u podrum pjesme, i da se pomiješa s autorskom instancom. Ali način da se kaže kako je svaka riječ za sebe cijeli jedan svemir. Ima okus, miris, značenje, mentalnu sliku koja je puno šira u našim osobnim rječnicima od šture leksikografske natuknice, a poezija operira riječima u smislu u kojem su one svemiri, a ne jednoznačni prijevodi, rekla je Rudan za Novosti.