Posjetili smo Grdoselo: lijepo i zanimljivo selo (video)

0
Mirjan Rimanić, Antun Mogorović i Damir Blašković
Mirjan Rimanić, Antun Mogorović i Damir Blašković

„Grdoselo, lipe male“, kaže uzrečica iz središnje Istre. Zaslužuje li Grdoselo doista da ga se nazove ružnim? Cesta koja vodi iz Pazina, u čijem se sastavu nalazi, stvarno je ružna: dotrajala, izvitoperena klizanjem flišnog tla, na jednom dijelu prekinuta kratkom makadamskog dionicom, ali samo selo je lijepo i zanimljive povijesti. To je jedno od onih sela, poput Zamaska ili Vrha, koja imaju predivan pogled na samo središte poluotoka. Odavde se vidi komadić jezera Butoniga u koji utječu brojni potoci oko sela. Nekada su se i oni vidjeli.

„Možete li zamisliti da su šezdesetih godina sva ova danas šumom obrasla brda oko sela bila obrađivana? Kosci bi počeli kositi s vrha brda u tri sata ujutro da do podna stignu što više pokositi“, ispričao nam je naš vodič, pazinski novinar i publicist Mirjan Rimanić, koji  je u djetinjstvu ljeta provodio kod djeda i bake u Grdoselu. 

Ekološki čisto djetinjstvo

„Mi, djeca, imali smo obvezu da čuvamo goveda. Ujutro bi ustali i otišli s njima na pašu. Vratili bi se na ručak, a dok su se popodne stariji odmarali od rada u polju, mi smo, opet uz goveda, sišli do potoka i kupali se, lovili ribe i rakove. Jako lijepo djetinjstvo“, priča Rimanić.

I ekološko, rekli bismo jer svatko se iz djetinjstva sjeća nečeg svog prvog ovog ili prvog onoga, a Rimanić se, među ostalim, sjeća svog prvog – smeća!

„Prvo smeće sam vidio 1964. godine, pored puta koji vodi do izvora na kojemu smo uzimali vodu za piće, pa je u brentama na tovaru nosili kući. U to vrijeme otpada nije bilo jer se sve trošilo. Ako je bila neka stara krpa, njome se brisalo dok se god moglo. Ali, došli su u selo neki ljudi iz Torina i imali su neku ambalažu, dvije-tri kile, pa kako nisu znali kamo bi s njom kad su odlazili, ostavili su je kraj tog puta. Mi, klinci, dolazili smo se čuditi i razgledavati što je to“, ispričao nam je.

Dub i Mogorovići

O porijeklu naziva Grdoselo kaže sljedeće: „Postoje dvije teorije. Prva kaže da to zapravo znači Veliko selo jer riječ grdo, odnosno grdno se upotrebljavala, a i danas se upotrebljava u smislu veličine. Po drugoj teoriji dolazi od 'gardesale', što bi značilo da se ovdje nalazila carinarnica. Meni se prva varijanta više sviđa i prihvatljivija mi je“, objasnio nam je. 

Kada je naselje dobilo ime nalazilo se na današnjem pustom mjestu zvanom Kleč. Smješteno je oko kilometar niže i lijepo se vidi s groblja. Sadašnje selo zapravo je Brdo, koje crkva i trg oko nje dijele na Gornje i Donje Brdo.

Radi se o tome da je selo teško stradalo u Uskočkom ratu, koji se između Venecije i Austrije vodio od 1615. do 1618. godine. Nakon toga se naselje premješta na Brdo i dolaze novi žitelji, među njima i Mogorovići, jedno od najstarijih hrvatskih plemena. Mogorović je i danas najčešće prezime u selu.

„Nismo svi u rodu, ali u nekom daljnjem rodu jesmo“, kaže 83-godišnji Antun Mogorović, najstariji mještanin.

Uz njihovu kuću, najstariju u selu koja pripada nekoj obitelji Mogorović, raste veliki hrast ili kako se ovdje kaže, dub. U doba Uskočkog rata bio je mlađano drvo i potom „gledao“ kako nastaje selo i dolaze Mogorovići. Barem prema saznanjima koja ima naš sugovornik.

 „Bila je ovdje neka ekskurzija koju je vodio inženjer šumarstva iz Zagreba i on ga je procijenio na četiristo i o-ho-ho godina“, rekao je Mogorović. Kako dub zdravo i snažno izgleda, vidjet će barem još pet-šest naraštaja Mogorovića.

Kako je Abram Mogorović preživio strijeljanje

Priča o tome kako je njegov otac Abram Mogorović, sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta, preživio fašističko strijeljanje, prava je filmska priča.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine fašisti i njihovi simpatizeri odlaze iz Pazina u Trst putem koji je vodio ispod sela. U koloni su bila tri kamiona puna namirnica. Vjerojatno procijenivši da ih taj teret usporava, zaustavili su kamione ispod sela i seljane natjerali da namirnice odnesu u seosku školu. Zgradu su zapalili tako da sve namirnice izgore, a zapalili su i prazne kamione. Ali, učinili su nešto još gore: iz nekog razloga izdvojili su petoro mještana među kojima i Abrama Mogorovića i strijeljali ih iza zapaljene škole. Pucali su mu u leđa i to je Abramu spasilo život. Naime, zrno ga pogodilo u vrat i izašlo mu ispod oka.

„Osvijestio se oko tri sata iza ponoći“, priča Antun Mogorović. Lijeva strana tijela mu je bila oduzeta i teškom mukom se oslobodio mrtvog tijela koje je ležalo preko njega. Nekako je četveronoške došao do kuće. Sobe su, kao i sada, bile gore, a ispod su bile kokoši. Našao je neku palicu i njome ispod lupao u strop. Moja majka i baka čule su ga, ali su se bojale da su se fašisti vratili ili da su duhovi, u što se onda jako vjerovalo. Moj otac je ipak uspio kako-tako pusti neki glas od sebe, pa su sišle i pronašle ga.“  

Rane su mu dezinficirale rakijom, ali nakon mjesec dana upalile su se i nije bilo druge nago upregnuti volove i kolima ga odvesti liječniku u Pazin. Samo što je prije toga trebalo kod komandanta grada objasniti tko te i kako ranio!

„Ja ne poznajem te ljude koji su me odveli na strijeljanje, govorio je moj otac na ispitivanju. Komandant mu je na kraju rekao ovako: 'Dobro, sada idi liječniku i poslije se vrati kući, ali ako opet dođeš, više se nećeš vratiti kući!' Srećom, više nije trebalo. Otac je ozdravio i nikakve posljedice nije imao, osim ožiljka na licu“, priča Mogorović.    

Obitelj Sagher von Weisshus spasila selo

Godinu dana kasnije dogodilo se još jedno strijeljanje u kojemu su Nijemci u povlačenju strijeljali sedamnaestoro mještana i spalili nekoliko kuća. Trebalo je biti spaljeno sve i pobijeni svi muškarci od 14 godina na više!

Što ih je spasilo? I Mogorović i Rimanić sjećaju se pripovijedanja starijih. Na suprotnom brdu zvanom Katun nalazio se posjed i ljetnikovac tirolske plemićke obitelji Sagher von Weisshus. Dok je postrojba obavljala svoj krvav posao zapovjednik je otišao kod njih, vjerojatno da vidi svoje sunarodnjake ili tako nešto. Dvije žene iz obitelji koje su se nalazile u kući zauzele su se za mještane jer, kaže priča, taj je časnik u raskopčanom kaputu trčao niz padinu da bi što prije zaustavio svoje vojnike. Za sedamnaestoricu strijeljanih i jednog obješenog na šljivu te za kuću Mogorovićeve bake prekasno.

Mogorović je kao dječak s kravama na paši gledao kako fašisti tjeraju svećenika Šime Frulića i oca Elizabete Garbo, članice NOP-a, pješice u Trst.

„Garbo je bio bez košulje, ali svejedno je morao nositi redenike s mecima i kutiju sa streljivom“, priča on. “Frulić je imao ideju pripajanja Istre Hrvatskoj i zato je pomagao pokret u novcu, hrani, a sjećam se i da je jednom u našu kuću, odakle je moj otac to dalje raspoređivao, donio i zlato.“    

Komunisti u crkvi 

Frulić je zaslužan što je pred fašistima sačuvao „Grdoselski ulomak“, nakon Baščanske ploče najstariji glagoljski napis tako što ga je okrenutog naopako postavio kao podmetač ispod bačve. To je dio ploče koji se nalazio u crkvi Sv. Ane u starom Grdoselu, a danas se nalazi ugrađena u unutarnji zid župne crkve. Frulića su fašisti mučili i ubili, po nekim tvrdnjama spalili.

Ima u Grdoselu još jedan zanimljiv napis, na jednoj od kuća crvenim slovima stoji: “Mi tuđe nećemo, ali svoje ne damo.“ Usput rečeno, ovu krilaticu koja se pripisuje Josipu Brozu Titu zapravo je skovao Vladko Maček, a maršal ju je samo spretno iskoristio. 

Ta dva napisa svjedoče o posebnosti Grdosela. Naime, Abram Mogorović, Jože Pulić i Elizabeta Garbo zvana Liza, kojoj su fašisti pored oca ubili i brata, bila su jedina tri člana Komunističke partije u selu. Sve troje je redovito dolazilo na mise, Liza je uz to mela i čistila crkvu, a Abram je na tijelovskoj procesiji bio jedan od onih koji su nosili baldahin.

Atraktivna staza

„Prije su ljudi živjeli od poljoprivrede, a sad smo povezani s gradom i ljudi rade u gradu i poljoprivreda je propala. Cesta je u vrlo lošem stanju, već godinama tražimo obnovu, a u Gradu samo kažu da nema novaca. Krpaju je, ali to nije dovoljno“, kaže Damir Blašković.

U selu su za sada samo dvije kuće za odmor, ali turizam je budućnost. I tijekom našeg posjeta došao je par njemačkih turista. Naime, atraktivna pješačka staza vodi kroz flišne nanose u kojima se mogu naći fosili do ostatka starog Grdosela tj. Kleča i dalje, kanjonom Grdoselskog potoka ili Butonige do desetak metara visokog slapa Kršikle. 

„Vikendom oko crkve bude desetak automobila, a za vrijeme lockdowna bilo ih je i tridesetak“, rekao nam je Blašković. Ako želite doživjeti svu draž brzaka, jezerca, ostataka mlinova i na kraju slapa, preporučujemo vedar i suh zimski dan jer tada ima vode i lakše je probijati se kroz raslinje. (Tekst: Robi Selan, foto i video: Roberto  Matković)

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

KONOBAR / KONOBARICA

Do: 23.08.2021.

RABAC, ISTARSKA ŽUPANIJA

SOBAR / SOBARICA

Do: 23.08.2021.

RABAC, ISTARSKA ŽUPANIJA

OPERATER/KA NA STROJEVIMA

Do: 31.08.2021.

ŽMINJ, ISTARSKA ŽUPANIJA

VODITELJ/ICA PRODAJE I DIZAJNA

Do: 31.08.2021.

NOVA VAS, ISTARSKA ŽUPANIJA