Članovi Kluba 119. brigade na mjestima stradanja suboraca
Članovi udruge 'Klub 119. brigade HV', nakon popuštanja epidemioloških mjera nacionalnog Stožera 19. lipnja posjetili su sjeverni dio ličkog bojišta iz Domovinskog rata na širem području grada Otočca. Ovdje su kulturom sjećanja komemorirali tragične ratne događaje iz ratnog puta brigade i uspomenu na poginule i ranjene suborce, te se prisjetili svih pripadnika 119. brigade HV koji su časno i odgovorno sudjelovali u obrani Domovine i svih bojišta na kojima su bili tijekom rata angažirani.
Na spomeniku na Zabarama, nedaleko mjesta pogibije Tomislava Brstila, te na cesti Ramljani-Čanak odvojak prema zaseoku Alanu, gdje je poginuo poručnik Nenad Kalčić položeno je cvijeće i upaljene svijeće, dok je na Spomeniku hrvatskim braniteljima u Središnjem gradskom parku grada Otočca upaljena svijeća i minutom šutnje odana počast svima koji su svoje živote i zdravlje ugradili u temelje slobodne Republike Hrvatske.
Tijekom „sata povijesnog prisjećanja“ kraj spomen obilježja na Zabarama predsjednik udruge umirovljeni bojnik Roberto Fabris evocirao je sjećanja svog dolaska na bojište s postrojbom, prvog borbenog kontakta s neprijateljem i prevladavajućim emocijama uslijed gubitka i ranjavanja svojih vojnika i časnika, kada je bio u ulozi zapovjednika 3. satnije 1. bojne 119. brigade. Umirovljeni brigadir Davor Gregorović, ratni pomoćnik zapovjednika 119. brigade HV, govorio je o vojno-sigurnosnoj situaciji na sjevernom dijelu ličkog bojišta u vrijeme angažiranja 1. bojne 119. brigade HV, te taktičkim zadaćama koje su prethodile i determinirale borbeni kontakt dijela snaga 1/119. br. HV i 2/111. br. HV s ojačanim snagama u dodiru iz sastava 2. ličke brigade JNA razmještenim na širem području naselja Dabar.
Štovanje poginulih vojnika kroz povijest civilizacije bilo je usko povezano s vjerovanjem u zagrobni život, a danas je to dijelom kulture sjećanja, spomen na sugrađane koji su žrtvovali najvrjednije što su imali. Kolektivno sjećanje je, ustvari, jedini način njihova održanja na „životu“, čak i onda kada svi koji su ih poznavali ne budu među živima. Dijeljenje sjećanja, boli i tuge s njihovim obiteljima preobražava se u slavljenje njihova života. To je civilizacijski čin bez kojega bi ozbiljno ugrozili vlastiti identitet, tradiciju i ratni put 119. brigade HV iz Istre.
