Češka Puljanka: Baka mi je rekla da se čuvam 'plažnih inžinjera'
Lucie Kanižaj iz Češke ovdje je upoznala svog budućeg supruga Marijana i postala Puljanka. Ali prilično neobična Puljanka. Lucie, naime šiva fantastične kostime za koturanje i gimnastiku, ali isto tako u Puli vodi pravu - farmu kornjača!
* Vaše je životna priča prilično zanimljiva i romantična. Može li za naše čitatelje ukratko pojasniti kako ste došli u Pulu?
- U Pulu sam došla sasvim slučajno. S najboljom prijateljicom pretraživala sam ponude turističkih agencija. Obje smo tada bile studentice pa smo tražile neka putovanja „na akciji“, nama cjenovno dostupna.
Nakon potresom razorene Bugarske - Verudela!
Godinu dana prije bile smo u Bugarskoj gdje smo na licu mjesta shvatile da je ta „akcija“ i povoljna cijena bila iz razloga što je u Bugarskoj bio veliki potres i u destinaciji gdje smo bile smještene ostao je stajati gotovo samo naš hotel, dok plaža je bila puna razbacanog građevinskog materijala, a svi kiosci i kafići u ruinama. Čak je i asfalt bio popucan pa smo pješačile 2 kilometra do glavne ceste na autobus. Razočarani turisti molili su nas da zamijenimo avionske karte, da oni žele natrag, tako da smo u Bugarskoj tada ostale šest tjedana i uživale u moru i suncu i nismo dozvolile da nam bilo što pokvari raspoloženje.
U tim poratnim godinama i Hrvatska je bila cjenovno vrlo dostupna destinacija i sasvim sam slučajno listajući kataloge putnih agencija pronašla aranžman za Pulu, Verudelu, avionom. Također, sasvim slučajno smo na plaži srele dva simpatična mladića koji su se ponudili da nam pokažu ljepote Pule, jer ja i prijateljica nismo imale vlastiti auto…I nakon tog ljeta sam se vraćala u Pulu dvaput godišnje već planirano. I to unatoč savjetima moje bake koja je prije par desetljeća proputovala cijelu Jugoslaviju.
Baka je bila malo uplašena što sam se zaljubila u Hrvata i kaže mi: “Čuvaj se tih plažnih inženjera“. Pitala sam baku kako to misli? I ona mi je objasnila: „To ti je tako, oni ti dođu s posla, sakriju lopate, skinu radnu odjeću, dođu na plažu među turistkinje i svi su odjednom doktori i inžinjeri“. Moj Marijan je u šali baki poslao kopiju svoje diplome, i naravno, pozvali smo je na naše vjenčanje u Pulu 2003. godine. Baka je godinama poslije dolazila iz Češke u Pulu kod nas čuvati naše dvije kćerke.
* Koje su razlike između Čeha i Istrana?
- Jedni i drugi su jako dragi. Istrani su otvoreniji, dok Česima ponekad treba impuls od druge strane kako bi se opustili i otvorili i družili. Mislim da se slična razlika se može uočiti i između Istrana i Zagrepčana. Volim Pulu baš zato što taj grad (i mislim da se može generalizirati i za ostatak Istre) ima neku jako pozitivnu vibru, ljudi su opušteni, veseli pa nije ni čudo što toliko ljudi voli dolaziti ovamo na odmor.
* Otkud Vaša ljubav prema šivanju, i to upravo kostima za natjecanja u koturanju i gimnastici?
- Otkud moja ljubav prema šivanju? Tu ulazi u priču opet moja baka. Za 18. rođendan mi je poklonila šivaću mašinu. Zahvalila sam se baki na poklonu kao pristojna unuka, i mislim si, gdje baš meni, emancipiranoj djevojci, šivaću mašinu?! Mogla mi je odmah pokloniti i preslicu. Mašina je stajala u originalnoj kutiji u podrumu netaknuta nekih 10 godina. Kad sam se selila u Pulu, pokupila sam i tu kutiju s mašinom. Kad je moja prva kćerka napunila 4 mjeseca, imala sam potrebu izaći negdje van, među ljude. Ali gdje ćete i s kim izići u gradu u kojem nikog ne poznate, niste tu studirali ni odrastali, nemate niti jednu prijateljicu s kojom možete popiti kavu, popričati o djeci?
Ugodna i vesela atmosfera u Rojcu
Suprug je tu, naravno, ali ipak treba ponekad ostaviti dijete doma i otići se „odmoriti“. Negdje na oglasnoj ploči sam vidjela letak “Tečajevi šivanja za početnike..“ Mislim si, imam još tu neotvorenu kutiju s mašinom od moje bake, svakako moram negdje van iz kuće inače ću poludjeti, idem se upisati na taj tečaj. Tečaj je bio u Karlo Rojcu, kasno navečer prilagođen majkama, atmosfera je bila jako ugodna i vesela i meni je toliko falilo druženja, da sam upisala i sljedeći tečaj kako bih i dalje dolazila družiti se.
Tamo sam upoznala vrijednu majku koja je imala dvije male balerine i učila se šivati kako bi pripremala kostimiće, ne samo za svoje, nego za sve male balerine za nastupe. Kasnije sam i ja kćerke upisala na balet, pa u koturaljkaški klub, pa na gimnastiku.
I tu su trebale nečije vrijedne ruke da pripreme djeci kostimiće za nastupe. I kao što je prije moja „kolegica“ Irena šivala za male balerine, tako sam i ja sam počela šivati za baletne grupe, za koturaljkaše i gimnastičare. Naravno da čovjek uči na vlastitim greškama, na primjer to, da treba izbjegavati velike kamenčiće kod ritmičkih gimnastičarki u području kičme i na mjestima gdje tijelom dodiruju pod. Jadne, na početku su imale utisnuto kamenje u vlastitoj koži i modrice. Čovjek se godinama uči i usavršava. Danas je puno lakše, na Youtubeu možete pronaći bilo koju tehniku, na primjer farbanja tkanine, izrade finih aplikacija, obrađivanja nekih dijelova kako bi sve bilo savršeno udobno i elastično za male sportaše.
'Vratili smo se s kornjačom u kutiji'
Ponosna sam što se moji kostimi redovito pojavljuju u novinama s nagrađenim sportašima, šivala sam za puno državnih prvaka, moji kostimi su više puta bili i na europskim prvenstvima, na svjetskom roller art natjecanju i sljedeće godine će se pojaviti na svjetskom prvenstvu u umjetničkom koturaljkanju, na što sam jako ponosna, isto kao i na svoju vrijednu i marljivu kćer, višestruku državnu prvakinju u umjetničkom koturaljkanju koja se upravo u ovo vrijeme u Italiji priprema za nastup na europskom prvenstvu.
* Koja je Vaša omiljena kreacija i zašto?
- Sašila sam stotine i stotine kostima. Imam par ovih koji su povezani s emocijama i nastupom mojih kćeri, imam i neke s kojima sam se jako namučila, ali kad ih poslije vidim u akciji, kad ih neko dijete odijene i udahne im život, zaboravim sve te sate i sate do dugo u noć i osjećam veliki ponos. Volim kad imam slobodne ruke što se tiče kreativnosti.
Moja starija kćer svako toliko dođe sa slikom vlastite kreacije i pita mogu li joj sašiti kostim. Evo, njen zadnji kostim sam radila baš jučer do pola tri po noći, kako bi bio spreman za natjecanje i pripreme u Italiji.
* Vaša druga velika ljubav su kornjače. Kako je sve to krenulo i kako ste se odlučili na osnivanje farme? Koji su bili najveći problemi?
- Kornjače, to je još jedna priča naše obitelji. Svoju prvu kornjaču Maxu sam pronašla u Bugarskoj kad sam imala 10 godina. Kao dijete sam uvijek željela imati psa ili mačku, ili barem zamorca ili hrčka. Moji roditelji mi nikad nisu dozvolili imati životinju u stanu. Ako ne računam ribice. Brat i ja smo svake godine putovali s bakom u Bugarsku i jedne godine smo se vratili iz Bugarske s kornjačom u kutiji. Roditelji su bili blizu infarkta, naravno, ali što s kornjačom koja je proputovala pola Europe? Ostala je kod nas.
Postepeno sam nabavila još par zanimljivih vrsta kornjača i to sam, skupa sa šivaćom mašinom, dovezla u Pulu kao „miraz“. Moj suprug ranije nije imao kornjače. Pustili smo ih u vrt i njima je pasala mediteranska klima i počele su se množiti. Puno kasnije je Hrvatska ušla u EU i skupa s tim, ovdje su počeli vrijediti zakoni za zaštitu životinja.
Od tada nije bilo moguće prodavati kornjače na tržnici niti ih uzgajati kod kuće bez posebnih dozvola od Ministarstva za zaštitu okoliša. Puno ljudi ne zna da je čak protuzakonito držati u ograđenom vrtu kornjaču i teoretski im prijeti kazna od 3.000 kuna po svakoj kornjačici.
Dakle, puno ljudi je imalo doma godinama kornjače. Postojao je zakonski rok u kojem su ih mogli prijaviti i tako legalizirati. Za legaliziran uzgoj (ne samo držanje) su trebali dokumenti o podrijetlu životinja. I te sam ja imala iz Češke budući da sam kornjače nabavljala u zoo shopovima i burzama reptila.
Prva legalna farma kornjača u Hrvatskoj
Suprug je jako pedantan što se tiče svih dokumenata pa sam taj dio prepustila njemu i zapravo smo se našli u situaciji da smo imali prvu legalnu farmu kornjača u Hrvatskoj i prvu legalno registriranu uzgojnu dozvolu, i to za 5 vrsta kopnenih kornjača. S vremenom sam brigu o kornjačama prepustila suprugu i njemu je to postala životna ljubav. Koji puta ga zovu ljudi za savjet s tim da su njegov broj i preporuke dobili na ministarstvu. Kad uđete u naš vrt, u principu nije pametno stajati dugo na jednom mjestu. Kornjače su naučene da ih se hrani iz ruke, pogotovo preko ljeta naši gosti stalno donose ostatke lubenica i kornjače jedva čekaju i trče za ljudima u nadi da će dobiti po koji ukusan zalogaj.
Ako ga ne dobiju, podsjete vas tako da vas malo „štipnu“ za nožni prst , kao „halo, tu sam, gdje je poslastica za mene?“ Imamo ogromne afričke i madagaskarske kornjače od 13 kg i kad se ovakav čopor zatrči prema vama i slijedi vas, poneka mala djeca traže tatu da ih za svaki slučaj digne u zrak na sigurno. Ja kad brinem u vrtu o cvijeću, naravno sve u visokim lončanicama jer bi nam sve pojele, znam da se ne smijem dugo zadržavati na jednom mjestu jer me kornjače odmah slijede i štipaju za sandale.
* Koja vas stvar najviše fascinira kod kornjača?
- Kao što sam spomenula ranije, kornjača je bila jedina životinja koju su moji roditelji prihvatili, dovedeni pred svršen čin. Moja mama je ranije povremeno nalazila u stanu osušene žabe i guštere koja sam skrivala pred roditeljima i zaboravljala na njih. Kornjača je bila prva životinja koju sam kao dijete smjela imati.
Lijepo je i smirujuće djeluje promatrati kornjače kako pasu travu, zanimljive su borbe mužjaka za dominaciju, i tu smo svaki imali svog miljenika i navijali, nešto kao borbe gladijatora. Srećom u tim borbama nema krvi niti ozljeda, manje spretan mužjak završi okrenut na leđima.
Vrlo simpatično kod kornjača je to što su to tihe životinje, osim trenutaka parenja kad mužjak proizvodi škripav zvuk. Tu njihovu osobinu sam posebno počela cijeniti kad su si kćerke nabavile dva mala lajava pomeranska špica. Naša kuća općenito podsjeća na mali zoološki vrt jer osim kornjača i psića imamo još i 5 maca, 2 papige, ribice, nekad smo imali i kuniće i tropskog guštera, žabe, miša. Kad pomislite da već stvarno imate sve, onda saznam da imamo još i konja! To je bio poprilično veliki šok za mene. Već i ranije je suprug pretraživao oglase i jedan iz Slavonije mu se dojmio.
Konj zarađen sviranjem violine, gošće iz Madagaskara u garaži
Pisalo je: „Mijenjam 13 godišnjeg konja za isto stari auto“. Suprug kaže: „Evo, tvoj auto isto ima 13 godina, mogli bi mijenjati.“ Ovako zvuči kao neka šala, ali on je to nažalost mislio ozbiljno. Objasnila sam mu da stvarno ne mislim voziti djecu kod liječnika na konju i uništila sam tako sve njegove dječje snove o tome da će jednog dana imati vlastitog konja.
Mislila sam, to je to, čovjek je valjda sazreo i neće više dolaziti sa sličnim idejama. Međutim, naše su kćerke porasle i suprug je dobio tajne saveznike. Lani u studenom na rođendanu moje šogorice su mi priznali da si je mlađa kćer kupila svog vlastitog konja i da ga drže na pansionu na ranču u Medulinu i da tamo tog konja imaju već 3 mjeseca! Tako da sad imamo još i konja! Mlađa kćer si je zaradila za njega svirajući violinu i čitatelji će ga moći uživo vidjeti u jesen u kratkom dokumentu snimljenom o Ani prilikom sudjelovanja u emisiji Supertalent.
Brigu o kornjačama sam odavno prepustila suprugu, brigu o psima i papigama vode djeca, ja brinem najviše o macama ali najdraži od svih naših životinja mi je konj. Sama ne bih povjerovala koliko će mi ta životinja prirasti k srcu. Moji su ljubomorni na njega, kažu da najviše od svih volim konja i kad se oni razbole, da nikad nisam toliko zabrinuta kao kad je bolestan konj (smijeh).
* Kako afričkim i madagaskarskim kornjačama paše istarska klima?
- Evo, od psa i konja vraćamo se kornjačama. Tropske kornjače ne znaju što je hibernacija, kao na primjer naše domaće čančare. U njihovoj je domovini klima mirna cijele godine, a postoji i vegetacija, tako da one same ne znaju za fazu mirovanja. Dakle, za njih treba imati veći grijani prostor i tamo ih skloniti tijekom zime.
Moj suprug je preuredio garažu za njih. Kako je u Istri klima toplija nego na primjer u Češkoj, kornjače mogu boraviti punih 6 mjeseci vani u vrtu što su odlični uvjeti za njih, stoga dobro napreduju i uspješno se množe.
* Što biste poručili Istranima koji odlaze na izlet u Češku, a što Česima koji dolaze na godišnji u Istru?
- U Češkoj se naravno isplati posjetiti Prag, jedan od najljepših gradova u Europi. Nadam se da će opet krenuti maturalna putovanja i izleti, pa će biti prilike. Češka je zemlja puna lijepih, bogato opremljenih dvoraca. Većina dvoraca je u restitucijama vraćena potomcima plemića kojima ih je nekada država oduzela.
Ti su ljudi s nevjerojatnim entuzijazmom i naporima obnovili njihov sjaj te otvorili vrata za javnost. Sve je prekrasno uređeno, ne samo interijeri nego i vrtovi, svaki od dvoraca je i svojevrsni muzej i posjetitelji osjete dašak prošlih vremena. Neki od njih su: Karlštejn, Krivoklat, Hluboka, Konopište, Česky Krumlov, Lednice… Za svoje goste, koji su naravno većinom iz Češke, uvijek preporučujem neka osim Pule posjete i Rovinj, Kamenjak, Medulin, Fratarski otok i otok Levan, Galebove stijene. Uglavnom su oduševljeni Istrom i većina njih mi se vraća godinama. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman, foto: privatni album)