Razgovor s Karmelom Krebelom, legendom Kamen Pazina
Radove izveo: Kamen Pazin“, „Donacija: Kamen Pazin“, natpisi su koje često vidimo po crkvama diljem Istre. Ime te tvrtke kao i dugogodišnjeg direktora g. Karmela Krebela među mnogim istarskim vjernicima svakako izaziva osjećaj zahvalnosti i pomisao 'hvala Bogu da ih imamo'. Tko je poznavao pok. mons. Marcela Krebela mogao je od njega čuti, kada je bila riječ o bilo kakvom kamenu za crkvu, za oltar, križ, popločenje, 'to će naš Karmelo'. I zaista je bilo tako, ali ne samo za crkve u Istri već i mnogo šire. I ne samo za crkve već i za mnoga druga velebna i prekrasna zdanja.
Karmelo Krebel, ime je koje se veže uz pojam najuspješnijeg gospodarskog subjekta sa sjedištem na istarskome tlu. 42 godine vodio je tvrtku kroz sve poteškoće koje su sa sobom nosila vremena raznih političkih, društvenih i ekonomskih promjena. U toj je tvrtki sveukupno proveo više od pola stoljeća.
Od 1966. do 2017. godine radio je u pazinskoj tvrtki Kamen d.d. gdje se zaposlio godinu dana nakon završetka studija rudarstva. S radom u Kamenu Pazin započeo je kao rukovoditelj svih kamenoloma, a upravo je pod njegovim rukovodstvom, zajedno sa suradnicima, tvrtka masivno povećala svoju proizvodnju te postala vodeća tvrtka u eksploataciji kamena na području bivše Jugoslavije. Susretljivo i ljubazno pristao je na intervju za Tiskovni ured Porečke i Pulske biskupije, koji će biti objavljen i u „Ladonji“. Prenosimo dio razgovora.
* Kakve su vaše uspomene na djetinjstvo?
- Rođen sam u Tinjanu 14. 8. 1939. godine. Ondje sam pohađao osnovnu školu, a nakon toga svoje sam školovanje nastavio u sjemeništu u Pazinu. Imao sam lijepo djetinjstvo. Imao sam samo jednog brata, baka i djed su nas tetošili, u obitelji je još bila jedna neudana tetka i stric. Nas dva smo imali puno pažnje od svih.
* Uspomene iz Pazinskog sjemeništa?
- Život u sjemeništu bio je za pitomce dosta krut i strog. Prvoga dana kad su me doveli, 4. 9. 1950., prve večeri ostao mi je u sjećanju govor koji nam je održao mons. Josip Pavlišić. Sjećam se prve večere ondje, maneštra od jačmika (ječam, op. a. ). Na dolasku sam zapazio natpis na ulaznim vratima na arkadi, pitao sam svog bratića Marcela (kasnije mons. Marcel Krebel,op. a.) da mi prevede „Serva ordinem, et ordo servabit te.“ , „Služi redu i red će tebi služiti.“
To mi je ostalo u sjećanju kao jedan putokaz kuda ćemo krenuti. I krenuli smo. Bilo je strogo, ja na to u obiteljskom domu nisam bio naviknut. Brzo sam izašao iz sjemeništa, ipak to nije bilo za mene. Prešao sam potom u Pazinsku gimnaziju. Svakoga sam dana iz Tinjana putovao u Pazin u školu biciklom, imao sam jednu staru biciklu iz doba Italije tako da sam uštedio, i vrlo sam malo koštao moje roditelje.
* Što je bilo presudno da se odlučite za Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu?
- Kad sam maturirao bio sam dosta nezreo, mislio sam da ću studirati medicinu ili veterinu, no vjerojatno sam o tome razmišljao jer su liječnik i veterinar uvijek dobivali darove, napose od seoskog stanovništva. Čak sam bio dobio i stipendiju od Općine Pazin. No, jednoga dana išao sam autobusom u Rijeku iz Pazina preko Potpićna. Kad sam iz autobusa gledao prema rudniku u onaj kotač koji se vrti pomislio sam „kako to izgleda u podzemlju?“.
Razmislio sam i odlučio da ću se otići raspitati kod upravnika u Potpićnu. Došao sam ravno kod direktora s pitanjima o radu u rudniku. Rekao sam mu da sam završio gimnaziju i da bih možda išao studirati rudarstvo. Nasmijao se i po završetku sastanka odveo me u rudnik gdje smo sve obišli. Pitao me želim li još uvijek studirati rudarstvo, odgovorio sam potvrdno, a on mi je obećao osigurati stipendiju kroz koji mjesec. Obitelj nije bila baš sretna tim mojim izborom, no to je bila moja odluka, zanimale su me prirodne znanosti i tako sam se odlučio za geologiju i rudarstvo.
* U Kamen Pazin došli ste nakon nekoliko mjeseci u Istarskim ugljenokopima Raša, 1966. godine. Prije preuzimanja rukovoditeljske pozicije upoznali sve aspekte tvrtke. To su vremena koja mi, koji danas djelujemo u poslovnom svijetu, možemo tek pokušati naslutiti. Kakav je u tim vremenima bio odnos radnika i uprave tvrtke?
- Nije bilo nekih tenzija. U rudniku je vladala kolegijalnost između rukovodstva i radnika. Došavši u Kamen Pazin prvo radno mjesto bilo mi je rukovoditelj Radne jedinice kamenolomi, dakle proizvodnja blokova. Malo sam znao o tome, znao sam minirati, ali o klesarskim radovima sam malo znao. Dosta sam čitao talijanski literaturu, tada je dolazilo mnogo talijanskih kupaca po blokove.
U kontaktu s njima upoznao sam duh i način na koji se radi i komunicira, bila su to vrijedna i poučna iskustva. Kada sam došao u Kamen Pazin nadređeni mi je bio tehnički direktor, ing. Petar Šuran, koji nam govorio da tvrtku trebamo od zanata pretvoriti u industriju jer samo tako ćemo stvoriti uspješnu i prosperitetnu firmu.
* Kako provodite svoje umirovljeničke dane?
- Do 76. godine nikada nisam bio bolestan, tada su započele moje zdravstvene poteškoće. Nemam više snage i pomalo zaboravljam. Ljudi obično doživljavaju odlazak u mirovinu dosta tragično. Jednom sam u novinama pročitao citat Jean-Jacques Rousseaua: „Penjanje na pijedestal je najugodnija stvar na svijetu, ali ima samo jednu manu - a tu manu otkriješ kada tražiš stepenicu za silazak. Ja tu stepenicu nisam trebao tražiti, ja sam znao što je ta moja stepenica, nitko me nije tjerao u mirovinu, otišao sam sam.
Trebao sam ići i ranije ali sam imao nesreću da je većina mojih najbližih suradnika preminula, čak njih 6. To je jedan veliki hendikep, nastala je jedna velika praznina i to me je opterećivalo, zato nisam mogao ranije otići u mirovinu, rekao je Karmelo Krebel za Ladonju i portal Porečke i pulske biskupije gdje pročitajte cijeli članak.
