623 labin tina.info i istarski.hr 4.5.2021.
664 fm baner t

Sjećanja jednog Karojca na stari mlin i kartaše sa šeširima

0
Mario Labinjan (foto: privatni album)
Mario Labinjan (foto: privatni album)

Mario Labinjan iz Karojbe bivši je radnik Istarskog vodovoda. Studirao je visokogradnju na Građevinskom fakultetu u Rijeci. Dobar je poznavatelj povijesti i običaja središnje Istre. Objavljujemo njegova sjećanja na stari mlin u Karojbi.

Malin u Karojbi - riječ je o mlinu i njegovoj zgradi što je na početku 20. stoljeća na Krožeri (Labinjanima) pustio u pogon poduzetni trgovac Ritoša (Ritossa ) iz Karojbe. Taj mlin, s tri žrvnja najprije je radio na ugljen, a zatim na tekuće gorivo i električnu struju. U taj «malin», sagrađen na strateškoj prometnoj lokaciji, dolazilo je na meljavu raznih žitarica mnoštvo seljaka iz široke okolice do 10 kilometara.

Njegov zadnji vlasnik bio je Piero Sorgo, koji ga je u teškim političkim uvjetima, još četrdesetih godina, morao napustiti, zajedno s obitelji, da bi odselili u Argentinu. Zasebna vrijednost zgrade mlina bila je u njegovoj industrijskoj arhitekturi (široki grondali krova, bočni zidovi od kamena s prozorima kojima su nadvoji od cigle, zidani u blagim voltama, te horizontalnim kornižama-istacima, također od crvene opeke), kakva se bila razvila, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na širokom području tadašnje Austro – Ugarske. Pošto sam rođen u njegovoj neposrednoj blizini gdje sam proveo i dio života, ostala su mi sijećanja iz najranijeg djetinjstva, vezana za „malin“.

Najbistrije mi je sjećanje na redove zaprežnih kola koja su čekala da predaju svoje žito za mljevenje. Tu je bilo volova, krava i magaraca-tovara. Dolazilo se uglavnom s jednom ili dvije vreće pšenice ili kukuruza, pa se većinom to vozilo na manjim kolima „kareti“, koju je vukla samo jedna životinja, uglavnom vol, boškarin. Bilo je tu puno magaraca s „baštom“ (ne znam da li se to hrvatski zove samar ili nekako drukčije), koji su na sebi imali jednu vreću. Uz malin je bila samo jedna nadstrešnica, ispod koje je mogao stati samo manji broj životinja i kola, pa su ljudi išli u obližnju šumu i tu ispod velikih hrastovih stabala vezivali svoje životinje. Više njih su sa sobom vozili i malo sijena, da dok se moralo duže čekati na svoj red za mljevenje, daju zalogaj svojoj stoci.

Često sam zalazio u sam malin, posebno zimi kad je u njemu bilo manje posla. Volio sam gledati kako se vrte veliki kameni žrvnji i kako ispod njih izlazi vruće brašno. Gledao sam kako se žrvnjevi „oštre“. Nakon dužeg rada – mljevenja, gruba površina kamenih žrvnjeva, se izlizala i brašno više nije izlazilo tako fino, pa ih je trebalo opet ohrapaviti „naoštriti“, s čeličnim špicama.

 

Motori koji su pokretali mlinove, nalazili su se u zasebnoj prostoriji, te su preko širokih kožnatih kaiševa „pasa“, dolazili ispod žrvnjeva i tako ih okretali.

Živo se sjećam zimskih snježnih dana, vezanih za ovaj malin. Tada nije nitko dolazio u malin da „meje“ žito, ali su dolazili stariji susjedi na kartanje. Sjećam se da se igrala briškula i trešete, ali se mnogo više, s istim kartama, igrao „domino“. Igralo se za sitan novac. Osnovno pravilo je da se slažu karte na četiri „kupa“, po bojama, od najmanjeg do najvećeg broja. Igrač koji nije imao kartu za nastavak slaganja, morao je platiti jedan dinar. Tko je završio koji kup sa kraljem, pokupio je novac koji se do tada sakupio. Tko je iskoristio prvi sve svoje karte, naplatio je od ostalih igrača onoliko dinara koliko je pojedincu ostalo karata u ruci. Sjećam se da su to bili stariji ljudi, svi sa šeširima, pokoji sa palicom i svi pušači. Izgledali su mi jako staro, a zapravo su to bili tada svi mlađi nego sam ja danas.

Mi smo kao djeca također igrali tu igru, ali umjesto novca smo koristili zrna kukuruza ili graha.

Još se sjećam događaja vezanog za snijeg. Mlinari su počistili snijeg na jednom mjestu i tu prosuli ostatke (škart) žitarica. Tu je odmah došlo jato vrabaca i pokoji kos. Jedan od mlinara je bio lovac pa je s puškom i jednim hicem, „ulovio“ dovoljno ptica za „jeno šugo“.

Malin je prestao s radom šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa se jedno vrijeme ovdje dovozilo brašno „muka“ iz mlina Višnjan, i mijenjala za pšenicu. Nakon toga je kompletna zgrada prodana dvjema obiteljima koje su živjele na katu. Zgrada malina se u nekoliko navrata dograđivala i adaptirala te izgubila svoj prvotni izgled.

Kameni kotači „žrvnjevi“ su netragom nestali kao i ostala oprema mlina. Sličan mlin je i u Motovunu. Vlasnik mlina je Ivica Benčić, koji upravo renovira stari mlin na Kanalu. Neki njegovi dijelovi fale pa će se nastojati renovirati u što autentičnijem obliku i biti će otvoren za javnost, ali ne i za mljevenje. (Mario Labinjan)

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

SPASIOC/SPASITELJICA NA OTVORENOM MORU

Do: 07.06.2021.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA

SLAGAČ/SLAGAČICA ROBE

Do: 07.06.2021.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA

PEKAR/PEKARICA PIZZE

Do: 07.06.2021.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA

ODGOJITELJ/ODGOJITELJICA ZA RAD S DJECOM

Do: 07.06.2021.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA