Danko Končar o Uljaniku i projektu Katarina Monumenti
Globus je objavio intervju s poduzetnikom Dankom Končarom u kojem se, između ostalog spominje i Uljanik I nautičko-turistički projekt Katarina – Monumenti. Najzanimljivije dijelove prenosimo u nastavku.
* Koliko vam je novca ostalo na ime pozajmice u Uljaniku i je li taj novac u stečajnoj masi?
- Mi smo na ime pozajmice za plaće uplatili 12,6 milijuna eura. Tada je to bilo dovoljno za nekoliko zaostalih plaća. Zauzvrat smo uknjižili hipoteku na zgradi Uljanik brodogradilišta. Zanimljivo, i u Uljaniku je tada bio formiran “Stožer”, i sada se lijepo vidi što je rezultat toga. Tamo se isto, kao i u Trogiru, upisivalo više radnih sati nego što se radilo.
To je moralo doći na naplatu, pa je zato došlo do prekida financiranja Uljanika, i on je došao u probleme. Kada su nas izabrali za strateškog partnera, predstavnici jednog sindikata - ili svih, više se i ne sjećam, tražili su novac za sljedeće plaće. Kako se ništa nije rješavalo, nisam više htio financirati radničke plaće. A i Uljanik se mogao spasiti.
* Kako se mogao spasiti Uljanik?
- Sa 150 milijuna eura mogli su se dovršiti brodovi i nastaviti raditi. Moglo se to napraviti, i to je svima imalo upućenima jasno. Kako se brodovi nisu dovršili, državu je zaustavljanje proizvodnje koštalo 750 milijuna eura. Odlučilo se, međutim, pokriti jamstva i na stup srama staviti upravu. Ne znam, pa ne tvrdim da su bez grijeha, ali to tada nije bilo više pitanje uprave. Došla je nova uprava kojoj je trebalo osmisliti rješenje.
* Kakvo je uopće rješenje u takvoj situaciji bilo moguće?
- Pravo bi rješenje bila dokapitalizacija od strane države u iznosu od 150 milijuna eura, kako bi država postala stopostotni vlasnik Uljanika. Uzela bi sve konce u svoje ruke, pokrenula proizvodnju i završila brodove. I to sve, ponavljam, za 150 milijuna eura. Država bi taj novac lako dobila nazad, tako da bi se uknjižila na neiskorišteni prostor.
Mogla ga je prodati i čak zaraditi, a neiskorišteni prostor bi dobio smisao i funkciju. A ovako je Uljanik u Puli državu koštao 750, a u Rijeci 150 milijuna eura. I ništa nije napravljeno. U redu, izuzeo bih Rijeku jer je u 3. maju pokrenuta proizvodnja.
* Zbog čega takvo nešto nije napravljeno?
- Ne znam, ali stalno se odugovlačilo i došlo je do ovoga što sada imamo.
* Ima li sada nade za pulsku brodogradnju?
- Za nešto srušiti trebate malo vremena, a da biste nešto sagradili, treba uložiti puno vremena i napora. Trebalo bi započeti s manjim projektima i završiti brod koji stoji nedovršen. Za nešto više od toga treba naći radnike, što je problem jer su svi bivši radnici našli novi posao. Vratit će se jedino ako im se ponude dobri uvjeti. Treba ponovno osmisliti taj prostor, raditi uporno i ići postupno.
* To znači da ima nade?
- Ne dijelim optimizam po pitanju oživljavanja brodogradnje u Uljaniku. S ogromnom kadrovskom bazom kojom se raspolagalo u prošlosti brodogradnja je bila razumno i logično rješenje, no nakon što se ona raspršila i prekinuo se lanac prenošenja znanja, perspektive nekakvog ozbiljnog razvoja su minimalne. Prema mojim informacijama, s Kuvajćanima nije postignut dogovor i oni će brod vjerojatno ugovarati u Kini, što znači da za ovaj u Puli nema kupca. Brod se sad prodaje za kunu, ali najizvjesnija sudbina mu je staro željezo. Ispada da jedini korist od svega ovoga imaju stožeraši.
Oni su svi zaposleni u novoosnovanoj tvrtki i imaju plaće od prihoda koje ostvaruju od rentanja vezova za platformu i Jan de Nula te prodaje sekundarnih sirovina. Zato im i jest, očito, cilj držati što dulje živim narativ o “oživljavanju brodogradnje”. Na ovakav je način za takvo nešto sve manje izgleda, a s obzirom na lokaciju, i smisla odnosno logike.
* Jeste li vi možda zainteresirani?
- Ne, nismo nikako. Moja supruga se iskreno obradovala kad je raskinut ugovor o strateškom partnerstvu.
* A vaš novac koji ste dali za pozajmicu?
- Skupa sa PBZ-om suvlasnici smo jedne zgrade izvan kruga Uljanika, tzv. Kasarne. Imamo čistu trećinu vlasništva, a ostalo rješavamo kako bismo povratili te novce.
* U kojoj je fazi nautičko-turistički projekt Katarina – Monumenti?
- Iako je dosta toga usporila pandemija, sada radimo punom parom. Uporni smo i pomalo napredujemo. Kod tog projekta otežavajuća je okolnost što je dosta toga pod zaštitom konzervatora. Projekt je vrijedan 65 milijuna eura, a uključuje dvije marine sa ukupno 1500 vezova i hotelski kompleks.
Do sada smo uložili više od 12 milijuna eura, a gotovo ništa se ne vidi. Podmorska gradnja je jako skupa, a taj prostor je dosta zapušten. Marina dva je zbog jednog spora u stanju mirovanja, dok marinu jedan gradimo i ona će primiti plovila već ovo ljeto. Do ljeta ćemo izgraditi barem 250 vezova i nužne popratne sadržaje. Mjesto gdje će biti izgrađen hotelski kompleks također ima određene problema koje se trudimo riješiti. Dobili smo ugovor za koncesiju na uobičajenih 50 godina, ali još nismo potpisali ugovor o pravu građenja. To je dosta složena procedura.
* Očito imate dosta problema u Hrvatskoj. Je li Hrvatska problematična zemlja?
- Hrvatska nije baš zemlja bez problema, ali nije ni puno drugačija od ostalih zemalja. Hrvatska mora pokrenuti investicijski ciklus.
No to ide sve teže i teže. Sada je teško dobiti bilo kakav kredit za turizam. Banke nerado financiraju turističke projekte, a u svijetu je normalno da se financijski prate upravo turistički projekti. Investicije treba podržati i privući ih, javlja Globus.