Ministarstvo ne želi otkupiti knjigu pisca koji je boravio u Rovinju
Ta veličanstvena i tužna priča već je poznata. Srpski pisac i filozof Radomir Konstantinović i irski nobelovac Samuel Beckett bili su za života veliki prijatelji. Družili su se po raznim gradovima Evrope i pisali jedan drugome neprestano. S Beckettom, "piscem koji savršeno ničim ne demantuje svoje delo", kako je govorio Konstantinović, on se dopisivao i za svojih boravaka u Rovinju, raspravljajući o svijetu i literaturi, životnom smislu i ljudskoj sudbini. Ta Beckettova pisma, vrijedna u povijesti korespondencije pisaca valjda kao suho zlato, godinama su bila pohranjena u Konstantinovićevom stančiću u rovinjskoj Ulici Montalbano koja, popločana kockama od kamena koje su svjetlucale u mraku, s rustikalnim fasadama i vešom na prozorima, kao da je išetala iz kakvog filma talijanskog neorealizma. A onda su došle devedesete, Konstantinović više nije mogao ni na koji način stići do Rovinja, a u taj njegov rovinjski stan, nasilno i bez suvišnih zašto, uselio se netko drugi, pišu Novosti iz kojih u nastavku prenosimo dio teksta.
Naravno, iz Konstantinovićevog stana izbačene su sve stvari koje bi novog stanara mogle podsjećati na starog vlasnika iz omražene zemlje, pa su tako na ulici završila i Beckettova pisma. Očevici kažu da su rovinjski škovacini iliti smetlari ta pisma skupljali danima, pa su ona na pravdi boga završila u smeću. Jedan od tih očevidaca na licu mjesta bio je i Konstantinovićev prijatelj, književnik Bora Ćosić, koji je kasnije napisao kako je cijela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića.
"Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre – đubre epohe i praznina ljudskog života", zapisao je Ćosić. O tim Beckettovim pismima Konstantinoviću, koje je vjetar raznosio rovinjskim ulicama, pisano je i kasnije, ali nikada sa službenog mjesta nije stigla isprika, niti je ikada kanula suza nekome od tih naših intelektualaca srednje struje, koja bi bar malo sprala tu očitu kulturnu sramotu. Konstantinović je beskonačna tema u svakoj ozbiljnijoj raspravi o južnoslavenskoj književnosti, a njegova knjiga "Biće i jezik" epohalna je i nezaobilazna studija o srpskom pjesništvu – kaže Dubravka Bogutovac.
Trideset godina kasnije, urednik u izdavačkoj kući Litteris Dražen Katunarić zatražio je od Ministarstva kulture da za potrebe gradskih knjižnica otkupi kapitalnu Konstantinovićevu knjigu "Filosofija palanke", koju je Litteris objavio prošle godine i na čijim su ranijim izdanjima odrasli mnogi, s ove i one strane Drine. Ministarstvo je na Katunarićev upit ljubazno odgovorilo kako otkupljuje "samo knjige na hrvatskom jeziku". Krug crne ironije, za Beckettova pisma i za Konstantinovićevu knjigu, kao da se zatvorio; jednom grubo uličarski, drugi put uljudno, s pečatom i potpisom s nadležnog mjesta. U uzvratnom pismu Ministarstvu Katunarić je gotovo nježno naveo, poput kakvog našega Jozefa K., kako se vjerojatno radi o "pukoj omašci" i "previdu" te ipak podsjetio Ministarstvo da je ono u ranijim mandatima otkupljivalo knjige Dragana Velikića, Bore Ćosića, Marka Vidojkovića, Dragane Radulović i drugih te na kraju ustvrdio kako je "paradoksalno što je ta odluka u potpunom raskoraku i nesukladnosti s duhom otvaranja i pomirbe koju trenutno vodi hrvatska vlada; dakle duhom inkluzije, a ne isključenja". Odgovor Ministarstva bio je odmjeren na gram kao i prvi put: "zbog formalnih kriterija" ono je ostalo pri svojem prvotnom stavu, pišu Novosti.
