Martina Močenić i Roberto Licul su heroji korone iz pulske bolnice
Vidjeti strah u očima oboljelog pacijenta, tugu, neizvjesnost, nadu i želju sastavni je dio njihove svakodnevice. Na to se ne ostaje imun, na to nema privikavanja ali biti medicinski djelatnik nije samo posao, već poziv i način života. Tako su nam rekli Martina Močenić i Roberto Licul koji su od prvog vala pojave korona virusa u Hrvatskoj i u pulskoj bolnici, znali kako je najvažnije pružiti oboljelima svu skrb, njegu i pomoć koju su trebali, piše 24sata.
Prošlo je već godinu dana od pojave te "pošasti" koja je promijenila svakodnevicu svakog čovjeka, gdje god se nalazio na karti svijeta. Svi će se složiti da je to godina previše, a svijet je naučio živjeti s "koronom".
Roberto Licul (33) kao diplomirani medicinski tehničar u bolnici radi punih 11 godina a na "covid odjelu" radio je u dva navrata
"Svi smo se u tom trenutku našli tada u nečem novom s čime se do tada nikad nismo susreli. Morali smo oformiti odjel u roku 24 sata. Kada smo prvu put u Puli otvarali odjel, slagali smo još stvari, materijale i lijekove, tehničari su provodili žice za telefon a prvi pacijenti su već bili najavljeni da dolaze jer nije više bilo mjesta na Odjelu infektologije gdje su prvotno bili smješteni. Bilo je straha naravno jer nismo znali što očekivati. Imali smo punu zaštitnu opremu koju prije toga nikad prije nismo trebali oblačiti,nismo ni znali kako se oblači. Imali smo tečaj o tome. U tim trenucima sam se odvojio od ostatka obitelji jer nisam želio ugroziti nekog. Znam da sam smanjio kontakte s prijateljima jer mi je stalno na pameti bilo "nedaj Bože da nekog slučajno zarazim", prisjetio se Licul početaka pojave tog smrtonosnog virusa. Dodaje i da su ljudi koji ga poznaju nehotice izbjegavali kontakt s njim, zbog straha.
"Iako s neke strane razuma znaš da si na odjelu najzaštićeniji jer svjesno znaš da pristupaš pacijentu koji je pozitivan i ideš kod njega pod punom zaštitnom opremom. Dio svakodnevice bio mi je skafander koji ide preko tijela, FFP3 maska koja se savlja preko nosa i ustiju,zaštitne naočale,vizir,rukavice, "galoše" za noge. Prvi puta mi je bilo užasno jer mi je trebalo oko 15 minuta da se obučem"odao je Licul. Moralo se vježbati oblačenje, a kada je ono postalo rutina,bilo je lakše. Poslije se ovaj mladi medicinski djelatnik toliko ispraksirao da se oblačio ta tek minutu i pol. Skidanje opreme bilo je kompliciranije jer se trebao paziti kontaminacije virusa koje ostaju na skafanderu, donosi 24sata.
"Koncem siječnja prošle godine pulska je bolnica održala prvu izvanrednu sjednicu Povjerenstva za kontrolu bolničkih infekcija. Održane su zatim edukacije kako bi svoj posao obavljali još profesionalnije. Smjene u bolnici bile su organizirane na način duplih smjena. Nitko nije u jednom aktu bio po 8 do 10 sati u opremi, jer je maksimalni boravak zdravstvenih djelatnika pod opremom bilo po 4 sata. Pod takvom opremom je zaista pojačano znojenje, teže se diše, dolazi do suhoće sluznice usta, a kad je osoblje u zoni s pacijentom koji boluje od "korone" on tu opremu ne skidadok je tamo.Nema pića, jela, nema toaleta i sve treba biti dobro promišljeno i obaviti treba prije nego što se uđe u zonu rada s covid pozitivnim pacijentima. Nakon izlaska pristupa se posebnom skidanju opreme, zračenju i tek nakon toga slijedi povratak u čistu zonu gdje su medicinski djelatnici mogli popiti nešto,odmoriti se i obaviti toalet", prisjetila se posljednjih godinu dana Močenić, donosi 24sata.
