Istarski ovčar izumro pedesetih godina, boškarin spašen jer se jede
U ovom malom osvrtu na istarske simbole otkrivamo da imamo istarski pršut, ali nemamo istarsku svinju. Imamo istarsku ovcu, ali nam je pas, istarski ovčar izumro. Imamo istarsku kozu, koja je u opasnosti i nije još europski zaštićena, iako je jedina koza na svijetu koja stoji na nekoj nacionalnoj zastavi. Istarskom tovaru je povijesno lakše. Više ne radi, nego pozira turistima. Istarsko primitivno govedo, veliki istarski boškarin je spašen jer se jede.
Prije nekoliko godina, vodio sam žustru raspravu s jednim trdim Istrijanom z južne Istre koji je branio tezu da je simbol Istre više boškarin nego koza. On je sada sretan. Boškarin je tu, s nama i “u nama” a koza? Simbol Istre propada. Na nekim je istarskim gospodarstvima ima tek po nekoliko primjeraka. U Hrvatskoj ima status zaštite, no na razini EU još nije zaštićena. U nekim mediteranskim zemljama gdje su posebno visoke temperature, koze služe i kao “čistači” grmlja, graje, šikare, makije i korova te tako smanjuju mogućnost pojave požara. Istarska koza je jedna od oko 200 različitih pasmina koza koje su u svijetu podijeljene u određene tipove i pasminske skupine.
Država Butan na zastavi ima zmaja, Kiribati galeba a Hrvati uz dalmatinske lavove i slavonsku kunu i nju, istarsku kozu. Koza, odnosno jarac, zabilježeni su kao simbol Istre još u starorimsko doba, a od pojave grbova u Europi, pa sve do 19. stoljeća, Istra nije bila jedinstvena politička cjelina, stoga te nije postojao njezin službeni grb. Demokratskim promjenama u 90-im godinama prošlog stoljeća, ustoličena je na hrvatski nacionalni grb i zastavu kao regionalni simbol. Simbol Istre.
Istarski tovar od iznimne je važnosti za povijesni i kulturni identitet Istre. Danas tovari više nemaju svoju radnu ulogu koju su imali u prošlosti, ali su i dalje prisutni kao jedan od zaštitnih znakova Istarskog poluotoka. Ne bi se moglo živet Pod Učkun, Drage Gervaisa: “Beli zidići, črjeni krovići na keh vrapčići kantaju, mići dolčići, još manje lešice na keh ženice kopaju.” Da ni bilo njega, istarskog tovara koji je od Učke do Kamenjaka vredno nosio kaj i ča god rabi.
Istarska ovca zasebna je i u genetskom smislu jedinstvena pasmina koja se po vanjštini već na prvi pogled razlikuje ne samo od ostalih hrvatskih ovaca nego i onih europskih i svjetskih. Uzgojena je na cijelom području Istre, gdje se uzgaja i danas. Istarska ovca je za proizvodnju mlijeka, koje se na gospodarstvima prerađuje u tradicionalan polutvrdi, punomasni istarski ovčji sir. Prema veličini populacije, ugrožena je kao i koza.
Na području Istre sada, zahvaljujući ljudskom faktoru, a ne istarskom traktoru, obitava hrvatsko autohtono primitivno govedo. Zaštićen na razini EU. Istarsko govedo poznatije kao boškarin, bilo je kao radna snaga u povijesti široko rasprostranjeno na području poluotoka. Spašeno je. Meso boškarin.
Od pasa, istarskih goniča samo ćemo tužno spomenuti onog kojeg više nema. Istarski ovčar jaki je pas, upisan u austrijsku rodovnu knjigu 1876. godine. Potječe iz Raklja. Bio je rasprostranjen gotovo po svim istarskim selima, poznat i pod imenom “Turko”. Smanjivanjem većih stada ovaca, postao je čuvarem istarskih dvorišta. Pedesetih godina prošlog stoljeća, nestali su i posljednji malobrojni primjerci. Tako je Istarska ovca ostala bez čuvara. Istarski pršut dobivamo tako što se slavonska svinja hrani istarskom hranom. Istarski sir bi trebali dobivati od istarske ovce i istarske koze. Boškarin je sada sretan. Nema više te probleme. A istarski tovar pozira. Ovčara ćemo klonirati. I to je to! (R.M./Istragram)
