Dijete na radiju zvuči kao Alenka Markotić. Znak za uzbunu?
Jučer sam slušao radio u autu i u jednoj od emisija intervjuirali su učenike neke hrvatske osnovne škole. Jedan od njih je 'sav važan' govorio o nekom EU-projektu, i objašnjavao da 'te i te' aktivnosti 'zbog epidemioloških mjera' nisu mogle biti provedene licem u lice, već se moralo prijeći na on-line sastanke.
Odgovornost našeg mladog sugrađanina je za svaku pohvalu, ali istovremenom čovjeka ispunjava jezom. Što smo mi takvim fizičkim udaljavanjem dobili, a što izgubili? Je li zdravo da dijete, koje bi se trebalo baviti lijepom stranom života, ničim izazvano zvuči kao amater epidemiolog? Jesmo li, štiteći djecu od pojedinih bolesti, napravili još veću štetu?
Kad sam drugi dan došao u ured zatekla me vijest da je Stožer civilne zaštite Istarske županije donio odluku kojom se do 31. siječnja produljuje on-line nastava za starije razrede osnovnih škole te srednjoškolce.
Odluka je, kako se navodi u priopćenju Stožera, „donesena temeljem procjene epidemiološke situacije koja se zasniva na praćenju broja novozaraženih i hospitaliziranih osoba u Istarskoj županiji tijekom posljednjih mjesec dana, a istovremeno uzimajući u obzir povećanu mobilnost građana i s time povećani broj ostvarenih kontakata u navedenom razdoblju - te uz pozitivno očitovanje ravnatelja osnovnih i srednjih škola na području Istarske županije i njihovih osnivača Istarske županije, Grada Pule, Grada Rovinja, Grada Poreča, Grada Umaga, Grada Labina i Grada Pazina.“
Jesu li ravnatelji, osnivači, Stožer ili netko treći uspoređivali zdravstvene rizike od kojih se štitimo, s mogućim negativnim posljedicama višestrukog produžavanja jedne, u osnovi, izvanredne mjere na ponašanje djece, nije uopće jasno, kao ni čemu su i zašto dali prednost, odnosno je li to bilo recipročno. Jasno je samo da djeca koja bi se trebala baviti dječjim stvarima na radiju zvuče kao kombinacija Alenke Markotić i Charlesa Michela. (Kristian Stepčić Reisman)
