Kako je don Miro Bulešić održao lekciju biskupu Radossiju

Jedna gotovo nezamisliva epizoda dogodila se u porečkoj i pulskoj biskupiji nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, a prije odlaska biskupa Raffaela Radossija iz Istre u Italiju 1947. godine: sukob, prepiska, između svećenika don Mira Bulešića i biskupa Rafaella Radossija. Don Miro se čvrsto držao principa „nihil sine episcopo“ (ništa bez biskupa), još manje protiv biskupa, ali to ga nije priječilo da iznese svoje poglede na istarsku stvarnost, bilo aktualnu, bilo onu nedavne prošlosti, iako je znao da biskup ima posve drukčije mišljenje.

Oštre prepiske uslijedile su nakon što je biskup, okružnicom od 30. ožujka 1946., svojim svećenicima zabranio sudjelovanje na sastancima Zbora sv. Pavla, pod kaznom suspenzije. I to dok se ne istraže Statut Zbora i Memorandum koji je delegacija hrvatskog klera Istre predala Međusavezničkoj komisiji.

ŽUPNIKA ZAPANJILA BISKUPOVA ZABRANA

Don Miro, tada župnik u Kanfanaru, u pismu biskupu, 14. travnja, piše da ga je okružnica zapanjila, i napominje da Zbor nije sekta i ne može shvatiti kaznu kojom prijeti. Ako nije zadovoljan njegovim djelovanjem, promijenit će biskupiju, svijet je širok. Biskupu je čestitao Uskrs, ali i poručio da je izgubio njegovo povjerenje.

Biskup župniku odgovara već 19. travnja. Zadovoljan je njegovim djelovanjem u Kanfanaru, ali ne može odobriti postupanje Zbora iz kanonskih razloga: samo biskup može sazvati kler. Najavio je svećenicima poslati komentar o Memorandumu.

To je i učinio nakon Uskrsa, 24. travnja.

Biskup Radossi o Zboru kaže: „Budući da se s toliko lakoće ne vodi briga o zakonu, ne obazirući se na pozive koje sam upućivao i ja i drugi, smatrao sam da je potrebno poduzeti snažne korake, to jest proglasiti suspenziju ipso facto za one koji sudjeluju na ovim sastancima te ne namjeravam povući tu odluku, pa i da mi se sada pošalje traženi Statut“.

BISKUPOV UDARAC NA MEMORANDUM

Uz nabrajanje patnji koje je podnio hrvatski kler, biskup navodi da je trebalo dodati i ove: da su hrvatski partizani ubili vlč. Angela Tarticchija, vlč. Dominika Paića, a glede smrti vlč. Marka Zelca još nije rečena posljednja riječ; da je vlč. Camillo Ammirati odveden noću, i nakon trpljenja tijekom tamnovanja prerano je preminuo; vlč. L. Pellin i vlč. Angelo Leonardelli bili su zatvoreni, a brojni su talijanski svećenici morali iseliti.

Biskup, među ostalim, komentira: „Konfiscirati crkvena dobra, progoniti biskupe i svećenike (u velikom broju pobjegle u Italiju), a od preostalih brojne držati u logorima, onemogućiti tisak i Katoličku akciju, napadati u novinama sve što je sveto – za Predsjedništvo Zbora Sv. Pavla znači dati Crkvi punu slobodu djelovanja!“

U vezi zahtjeva Zbora da se Istra priključi Jugoslaviji, biskup navodi da talijanski kler nije išao okolo u luksuznim autima da skuplja potpise za priključenje, niti je tražio da se upućuju memorandumi Komisiji stručnjaka. On je doduše Komisiji dostavio izvještaj u kojemu iznosi, kako napominje, oba gledišta s preciznim podacima.

„Bilo je dopušteno izraziti svoj osjećaj i svoju želju, ali je trebalo također dati do znanja – s određenim rezervama i ne prepuštajući se bezuvjetnim podrškama – da pogled koji o budućnosti ima jedan svećenik nije onaj običnog političara“, pa se pita ako „sadašnja jugoslavenska vlada nastavi djelovati kako je kroz dvadeset pet godina djelovala fašistička vlada“, hoće li moći „oni Velečasni biti mirni i smatrati da su promicali interese Crkve i da su radili da osiguraju vječno spasenje svoje i drugih?“.

ZBUNJEN I RAZOČARAN DON MIRO

Dva tjedna kasnije, 16. svibnja, don Miro odgovara biskupu: pomno je pročitao njegovo pismo i „ostao zbunjen i razočaran konstatirajući veliko nerazumijevanje između biskupa i njegovih svećenika“ Još više, "čudi se pismu u kojem vidi igru diplomacije i lukavosti, samo da se ne gleda u lice goloj i krutoj stvarnosti“. Po njemu, komentar na tekst Memoranduma je pretjeran i sadašnje stanje nema veze s Memorandumom. „Mi samo izjavljujemo da ne želimo i nećemo ponovno pod talijansku vlast zbog tih i tih razloga“.

I ne vidi pristranost hrvatskih svećenika, štoviše, u Memorandumu su se trebale dodati „nepravde koje nam je učinio talijanski kler i njegovi zakoniti poglavari“. To se prešutjelo da se izbjegnu sablazni.

“Hrvatske su svećenike talijanske vlasti progonile samo zato što su bili hrvatske narodnosti i što su obavljali svoju dužnost da govore, propovijedaju i poučavaju jezikom naroda, to jest hrvatskim; talijanske svećenike naprotiv se progoni narod jer ne vrše svoju dužnost prema njemu. Tu postoji dakle lijepa razlika!“, tvrdi don Miro. A ako je više talijanskih svećenika pobjeglo prije vremena, to se dogodilo jer su imali nečistu savjest, mišljenja je kanfanarski župnik.

Po njemu, vlč. Tarticchio i vlč. Paić, nisu ubijeni iz neprijateljstva prema vjeri ili zbog toga što su obojica Talijani. „Ako su drugi morali otići, bilo je i zbog toga što oni nisu vršili svoju dužnost: godinama su živjeli među hrvatskim stanovništvom a nisu znali reći dvije riječi na hrvatskom... Narodu, koji je sve vidio, već je odavno to došlo na vrh glave i nije se više moglo podnositi takvo postupanje. Kad je došlo pravo vrijeme i mogućnost da se izraze vlastita prava, on je pokazao put onoj Gospodi“, izričit je don Miro. Kada spominje don Giacoma Filippija, koji je u Badernu došao u u pratnji karabinjera, jer narod nije htio čuti o njemu, a ako su ga „jednostavno otpremili da ode sa svojom prtljagom, narod se je pokazao i previše dobar“. U vezi mons. Agapita grofa Agapita, biskupska kancelara i porečkim dekanata, don Miro kaže da je pobjegao jer mu je savjest bila previše prljava.

UČITI OD KOMUNISTA

„Kada su bile poduzete oštre mjere i prijetnje suspenzijom prema talijanskom kleru da nauči hrvatski i propovijeda narodu na njegovu jeziku? Nikada, nikada! Čak ni sada, kad se širi ateizam, to se ne traži od talijanskog klera. I što se čeka da mi prvi u praksi ostvarujemo pravdu i evanđeosku ljubav, na koju svaki dan pozivamo i o njoj trubimo? Ako danas, dok postoji bojazan od koje odmazde zbog gnjeva naroda i kad imamo pred očima grozne prizore o jamama, ne želimo shvatiti da treba izići ususret narodu, koji upravo od svećenika očekuje riječ svjetla i vodstva, i priznati njegova prava, kada će se to učiniti? Možda kad bi ponovno došla neka demokratska talijanska vlada? Hvala na tome! U međuvremenu neka pravednost i ljubav prakticiraju drugi, i neka nas o njoj poučavaju komunisti“.

Don Miro je bio izravan: „Oni svakako znaju (komunisti), makar u ime sotone, preći preko barijera nacionalnosti i sve poduzimaju samo da šire svoju ideju, koristeći sva sredstva, pa i (narodni) jezik, govoreći narodu na javnim i privatnim sastancima, putem tiska, putem radija. A mi naprotiv čekamo. I onda mislimo da smo učinili sve što smo mogli!“

Ne krije zasluge biskupa u spašavanju svećenika, zahvalni su mu i svećenici i sjemeništarci, ali napominje: „No, koliko god velika i iskrena bila naša zahvalnost, ona ne može ići tako daleko da usvoji političke poglede Biskupa, okrećući leđa svojoj majci i zaboravljajući uvrede i nepravde koje nam je nanijela ne samo talijanska vlada, nego i samo talijansko svećenstvo“.

POST SCRIPTUM. Miroslava Mira Bulešića (1920.-1947.), Čabrunca, za svećenika je zaredio biskup Radossi 1943., bio je na službi u Kanfanaru, Baderni i u pazinskom sjemeništu. Ubijen je u Lanišću 27. kolovoza 1947. Blaženim je proglašen 28. rujna 2013. u pulskoj Areni.

Raffaele Mario Radossi (1887.-1972.), rođen u Cresu, franjevac, bio je službi i u pulskom samostanu Sv. Antuna padovanskog, za biskupa Poreča i Pule posvećen 1941. Nakon što je u ožujku 1947. napustio Istru i pobjegao u Italiju, iduće godine imenovan je nadbiskupom u Spoletu. Za don Mira je 1958. godine posvedočio: „U odnosima koje sam imao s njime nije bilo onoga poštovanja kakvo svećenik treba imati prema svome biskupu“. (Piše: Robert Buršić)