Josef Ptašinsky: svećenik i otac istarske etnologije
Josip Ptašinski (Josef Ptašinsky), koji je za sebe napisao da je župnik i žurnalist, rođen je u Krasnu (Moravska) 1864. godine od oca Poljaka i majke Moravljanke. Bogosloviju je završio u Gorici 1887. a za svećenika ga je u rujnu iste godine zaredio olomički nadbiskup, kardinal Friedrich Egon von Fuestenberg. Kao mladomisnik Ptašinski je 1888. postavljen za kapelana u Sv. Lovreču Pazenatičkom, a istodobno je obavljao službu u Gradini, Fuškulinu i Funtani. U Funtani će naslijediti preminulog don Franu Blečića, posljednjeg svećenika glagoljaša na ovim prostorima. I Ptašinski je glagoljao, zato mu je teško palo kada je porečki i pulski Gianbattista Flapp (1884.-1912.) naložio da se na misi ne smije odgovarati slavenski, već latinski. A ovaj je češki svećenik glagoljao.
Nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Cleveland (SAD), jer su ga u Istri proganjali kao rodoljuba. Cleveland je bio jedan od prvih poželjnih prekomorskih destinacija. Već 90-ih godina 19. st. tu je živjelo nekoliko tisuća doseljenika Hrvata. Ptašinskom se u Americi gubi povijesni trag.
ISTARSKI SVEĆENICI PROSVJETITELJI
U Istri je kao svećenik službovao gotovo dva desetljeća. Kada mons. Božo Milanović piše o svećenicima porečke i pulske biskupije, koji su se isticali kao rodoljubi, spominje i Ptašinskog.
Tijekom 19. st. veći broj svećenika nastojao je pomoći u prosvjećivanju seoskog stanovništva, a neki su od njih bilježili podatke o tzv. narodnom blagu, kako se ono ne bi zagubilo i zaboravilo. To je činio barbanski kanonik Petar Stanković, svetvinčentski župnik Antonio Facchineti, župnik u Zarečju Jakov Volčić (1815.-1888.), pa župnik u Gologorici Ljudevit Žvaček, te Josip Ptašinski.
Bavio se prikupljanjem i zapisivanjem narodnih pjesama istarskih Hrvata, i jedan je od prvih melografa i etnologa s ovog područja. Sakupio je brojne narodne pjesme i običaje koje je namjeravao tiskati. Iz Clevelanda pisao je dr. Matku Laginji:„Bavio sam se ovom mišlju izdati ovo djelo jur 12 godina i potrošio kažem malo do 500 fiorinta a ova nakada kao i sama stvar je za naš narod velevažna, jer s otim ćemo dokazati svietu da je naš narod u Istri sve druge ne barbari… Kanim s pomoću Božjom i Vašom utemeljiti velevažni za Istru i zajedno velepotriebnit časopis sa slikami Lijepa Naša domovina“.
Rukopis s etnografskim prikazom Istre, u kojem su sadržane mnoge fotografije, tekstovi i notni zapisi pjesama te mnogi tekstovi o narodnom životu, nikada nije objavljen. Čuva se u HAZU,ali su neki njegovi dijelovi zagubljeni.
PROGLAS O PRIKUPLJANJU NARODNOG BLAGA
U tri nastavka na naslovnici „Naše sloge“ 1890. objavio je proglas „Sačuvajmo narodno blago (pjesme, običaji itd.)“ s podnaslovom „Slavjani nisu se dali/Slavjani nedajmo se/Slavjani nećemo se dati!“ Ptašinski poziva „da se sačuva što se još sačuvati dade i na svietlo iznese ono neizcrpno bogatstvo narodnih pjesama i običaja slavenskoga puka u Istri prije nego sadanji 'liberalni' sviet u ovoj dobi pare, željeznica i telegrafa neuuništi i posliedni trag pjesničtva iz našega puka, to je zadaća svakoga pravoga rodoljuba“. Važno je, kaže, da se sakupi i popiše i domaći život našega hrvatskoga i slovenskoga puka u Istri „njegove narodne, gospodarske i kulturne obnošaje, njegove običaje ili u kratko, trebalo bi sastaviti Ethnologiju slavenskog puka u Istri“.
Zalagao se za utemeljenje „Narodopisnoga muzeja za Istru“, te počeo prikupljati predmete. Dao je i upute kako treba prikupljati građu o narodnom životu u kojima je obuhvatio svakodnevni život, priče, pjesme, ples, narodnu medicinu, mitologiju, narodno pravo i čitav niz pojava iz društvenog života.
Hrvatski živalj Istre, međutim, nije se odazvao njegovu pozivu, pa zamisao o osnivanju etnografskog muzeja Istre nije realizirana. To će se dogoditi tek sedam desetljeća kasnije.
Ptašinski je bio i glazbeno obrazovan, zabilježio je više od 300 notnih zapisa istarskih pjesama, a bio je i strastven fotograf; njegove vrijedne fotografije čuvaju se u HAZU-u. (Piše: Robert Buršić)
POST SCRIPTUM. Etnografski muzej Istre u Pazinu utemeljen je 1962. godine kada postaje samostalna ustanova, kojoj je određena uloga središnjeg etnografskog muzeja za cijelu Istru. Prvi ravnatelj bio je prvi istarski etnolog Josip Milićević koji je postigao doktorat iz etnologije, na temu istarskoga tradicijskog rukotvorstva. Slijedile su Radmila Pavićević-Popović, Marija Ivetić, te Lidija Nikočević, koju će, po svemu sudeći, naslijediti Ivona Orlić, koja je magistarski rad "Franci Blašković i konstrukcija suvremenog istarskog identiteta" obranila 2004., a doktorirala 2011. s temom "Regionalni identitet u suvremenoj turističkoj ponudi Istre". Etnografski muzej Istre čuva etnografsku građu s fundusom od 7.500 predmeta, u prvom redu tekstila, poljoprivrednog alata, te predmeta iz svakodnevna života istarskog sela s kraja 19. i početka 20. st.
