Karmelićanke trinaest godina živjele i molile u Juršićima

Nakon trinaest godina djelovanja Karmela u Jušićima, zbog skučena prostora narasle redovničke zajednice, trinaest karmelićanki odselile su 17. studenoga 1977. u Kloštar-Ivanić. Iz Kloštra-Ivanića neke su redovnice otišle stvarati novi Karmel u Šarengradu, nizvodno od Vukovara prema Iloku, pa nakon progonstva u Domovinskom ratu i konačno povratka, sada u samostanu u Đakovačkoj Bistrici kod Đakova. Danas u Hrvatskoj djeluju četiri zajednice sestara bosonogih karmelićanki: Brezovica, Kloštar-Ivanić, Marija Bistrica i Đakovačka Bistrica.

SENZACIJA U JURŠIĆIMA

"U crkvi je neopisiva gužva. Sav je narod jedno zbijeno tijelo, talasa se kao more. Ni govora da bi se sjedilo u klupama. Ljudi stoje na klupama i naslanjaju se jedni na druge. Od vremena na vrijeme čuje se prasak, to pucaju stare klupe; poslije mise ostale su u crkvi samo četiri čitave klupe".

Tako je, među ostalim, izvijestio Glas koncila u siječnju 1965. o fešti u Juršićima, kada je otvoren samostan bosonogih karmelićanki. Na tom nesvakidašnjem događaju, senzaciji u Juršićima, srcu Istre, okupilo se veliko mnoštvo, prema nekima čak četiri tisuća duša.

Bila je nedjelja, 10. siječnja 1965. godine. Biskup porečki i pulski dr. Dragutin Nežić, nakon svečane mise, uveo je osam sestara u strogo zatvoreni samostan u kojem će živjeti u radu, molitvi i šutnji, s rešetkama na prozoru, ograđene visokim zidom; bit će u klauzuri, jednim od najstrožih redovničkih zajednica u svijetu. Sestre su, prije nego li su ušle u svoj novi dom, kleknule i poljubile istarsko tlo. Samostan je otvoren u preuređenom župnom dvoru, što ga je, zajedno s crkvom Sv. Franje Asiškog, podigao legendarni hajdučki pop, juršićki kapelan Josip Jožef Velikanje.

Redovnice su u Juršiće došle iz dotad jedinog ženskog Karmela u Hrvatskoj, iz Brezovice kraj Zagreba, što ga je 1939. godine osnovao zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Došle su iz tvornica, radionica, ureda, iz prosvjete, sa sveučilišta i s pašnjaka.

OSAM PRVIH SESTARA U JURŠIĆKOM KARMELU

U klauzurni samostan bosonogih karmelićanki (Karmel sv. Terezije od Maloga Isusa) u Juršićima ušle su: majka priorica Marija Josipa od Milosrdne Ljubavi (58), rođena Laufer, Sarajka, učiteljica; Ana od Božje Ljubavi (37), r. Adler, iz Popovače, krojačica, u samostanu devetnaest godina (Preminula u studenom ove godine u Đakovačkoj Brezovici); Pija od Bezgrešne Kraljice Mira (37), r. Luja Kosić, studentica kemije iz Prnjavora, već trinaest godina u Karmelu.(Ona će naslijediti prvu poglavaricu); Marija Karmela od Krista Kralja (24), r. Blaženka Jukanović, iz Glamoča, bivša radnica kombinata Borovo, u Karmel stupila na Božić 1944. (Preminula 2015. u Breznici Đakovačkoj); Marija Franciska Terezija od Djeteta Isusa i Sv. Lica, r. Marija Burja, učiteljica rodom iz Krašića, tek šest godina u samostanu. (Preminula u Sarajevu 2012. u 82. godini života); Marija od Isusa, Marija od Isusa, novakinja, tek je ušla u 21. godinu života. U Karmel je stupila svršetkom 1963. Rodom iz Gornje Jelenske, tri godine radila je kao daktilografkinja u jednom zagrebačkom poduzeću; Jacinta od Gospe Fatimske, r. Jaka Ivančić, rođena u Grabovici kod Livna, pastirica. U samostan stupila 1958. (Preminula 2015. u 76. godini života); Terezija Margareta od Presvetog Srca Isusova (36), r. Agata Lacković, iz Velike Mlake kraj Zagreba. (Preminula u studenom ove godine u Kloštar Ivaniću u 92. godini života i 66. godini redovništva).

PRVA POGLAVARICA SAMOSTANA U JURŠIĆIMA

Zanimljiv je životopis prve poglavarice Karmela u Juršićima. Časna majka Marija Josipa od Milosrdne Ljubavi, rođena Laufer, Sarajka, u Juršiće je došla iz Brezovice, gdje je došla na poziv nadbiskupa Stepinca, a od 1928. bila je u austrijskom samostanu, Karmelu u Mayerlingu, selu u Donjoj Austriji. Tu je godine 1886. u carskom lovačkom domu nađen mrtav austrijski prijestolonasljednik Rudolf s barunicom Mary Vetsera. Nakon tog tragičnog događaja car Franjo Josip lovački dom prenamijenio je u karmelićanski samostan.

Časna majka Josipa preminula je godinu dana nakon dolaska u Istru. Pokopana je na groblju u Juršićima, 25. rujna 1966.

Kronološki je otvaranje samostana karmelićanki teklo ovako: ljeti 1964. biskup Nežić dobio je od Svete Stolice dozvolu da u Juršićima može otvoriti Karmel; 14. travnja 1964. došla je u Pazin brezovačka subpriorica majka Josipa s dvije sestre, u Juršiće razgledala župski dvor i zaključila da je dobar za Karmel, ali u kući treba mnogo popravaka. Iz Zagreba je 15. srpnja 1964. krenuo za Juršiće kamion s prikolicom pun dasaka, greda, prozora i rešetaka. Karmelićanke su iz Brezovice došle u Juršiće na blagdan Gospe Žalosne, 15. rujna 1964. i nastanile se u župnoj kući koju im je dao biskup. Kanonsko utemeljenje uslijedilo je na blagdan Svete Obitelji.

POGLAVARICA U KLOŠTRU-IVANIĆU DANIJELA LICUL

Zanimljivo da je poglavarica u Kloštru-Ivaniću, gdje su se preselika karmelićanke iz Istre, Danijela Terezija od Sv. Obitelji, rođena Licul. Roditelji, otac Anđelo i majka Pierina, odselili su u Rijeku 1956. Otac je rođen u Šumberu, a majka u Jesenoviku kod Kršana. Pokojni su. Časna majka Danijela ima brata Igora koji živi u Rijeci. Ona je rođena u Rijeci 1967., završila je Ekonomski fakultet i jedno vrijeme radila u Brodogradilištu 3. maj. Ove godine proslavila je srebrni redovnički jubilej, a ravnateljica samostana u Kloštar-Ivaniću, koji korijene ima u istarskim Juršićima, već je u četvrtom mandatu. (Piše: Robert Buršić)

POST SCRIPTUM. Josip Jožef Velikanje (1843. – 1921.), nazvan hajdučkim popom, djelovao je u Juršićima kao kapelan od 1875. do 1921. Tu je trudom biskupa mons. Jurja Dobrile i uz potporu cara Franje Josipa I. izgradio 1874. župnu crkvu i župni dvor. Svojim djelovanjem smanjio je kriminal u župi. U stalnom sukobu s talijanskim vlastima, odselio je u Goricu, gdje je preminuo, a sahranjen u Idriji. Priča se, kako je znao jednom rukom držati raspelo, a drugom pištolj, te je tako prijetio ljudima: “Ako nećete slušati ovo (pokazavši na križ) slušat ćete ovo (u zrak bi dignuo pištolj)!”. Znao je proglasiti i svojevrsni policijski sat: nakon deset sati navečer, ljudi su trebali biti u svojim kućama. Rekao bi: “Ako ste vi hajduci, ja sam hajdučki pop!”.