Jergović napisao hvalospjev Vitasoviću i Istrijanima
Alen Vitasović je pjevač. Kažu da je autor najprodavanijeg albuma u povijesti samostalne Hrvatske, “Gušti su gušti”. Možda i nije najprodavaniji, ali jest jedan od najboljih pop-albuma svih naših domaćih muzika. Premda mi je devedesetih izlazio na uši, jer ga se odsvakud moglo čuti, premda sam u to vrijeme s Alenovim glasom tonuo u san i budio se, i tada sam, kao i danas, u tim pjesmama, što ih je uglavnom napisao Livio Morosin, čuo neko čudo, na kojemu sam obojici zahvalan. Alen je imao, i do danas ima, glas kakav su, recimo, imali Edith Piaf ili Kemal Monteno. Svatko od njih mogao bi otpjevati svaku izgovorenu rečenicu i riječ materinskog jezika. To su pjevači koji bi, tako se to kaže, mogli otpjevati telefonski imenik. Kao da je u glasu Alena Vitasovića pjesma starija od melodije, kao da je melodija posljedica i nuspojava njegova nevjerojatnog pjeva. On je taj rođeni cvrčak iz Ezopove basne, piše Miljenko Jergović u kolumni u Večernjem listu čiji dio prenosimo u nastavku.
Ali u tim pjesmama je i nešto mnogo važnije i općenitije, nešto što se tiče zajednice, koju, samo zahvaljujući imaginaciji, čine ljudi, a ne majmuni. Livio Morosin je, pišući za Alena Vitasovića, svojim pjesničkim i glazbenim darom stvorio okvir svome zavičajnom jeziku. Nakon albuma “Gušti su gušti” ljudima se nekako učini da je istarski pogodniji za pjevanje od književnog hrvatskog.
I još im se učini da je to govor u kojem je lijepo bilo roditi se. Pa kad otputuju s druge strane Učke i kad čuju te ljude, pomisle da je sav taj svijet jedan veliki dvadesetčetverosatni mjuzikl Alena Vitasovića i Livija Morosina. Istrani najednom govore kao da pjevaju, baš poput Talijana. Otkud najednom to? Otud što su njih dvojica snimila album “Gušti su gušti” i što su onda još neki daroviti ljudi snimali neke pjesme, koje su postale živi okvir jedne žive kulture.
I sad biste, možda, vi da vam Alen Vitasović okopava krumpire? Početkom studenog, ili krajem listopada, po rubovima trećerazrednih portala moglo se, kao naročita bizarnost, pročitati da Alen Vitasović nema novca za telefon, pa onda više nema ni telefon. Ljude takve vijesti zabavljaju. Kao što ih zabavlja to što Alen Vitasović nema gdje nastupati i što se ne može baviti svojim poslom. A kada se oni pak ne mogu baviti svojim poslom, kada dobivaju otkaze po svojim općinama, trikotažama, tvornicama, kioscima i dućanima, onda je to tragedija.
Tri tisuće godina, skoro, prošlo je od Ezopove basne o cvrčku i mravu, a taj nemušt svijet nikako da shvati da cvrčak ne samo što se bavi jednim ozbiljnim poslom nego je cvrčak zrcalo mravljeg života. Cvrčak mravu omogućava autorefleksiju. Bez njega čovjek bi doista bio majmun. Pritom, Alen Vitasović čovjek je osebujnog odnosa prema sebi, svome zdravlju i trezvenosti.
To se umjetnicima događa: steknu dojam da je duh moćniji od materije, da je njihova pjesma snažnija od njihovih tijela. Ali za naš mravlji svijet dodatni je to razlog da se naruga Vitasoviću i da ostane u uvjerenju da je baš dobio ono što je i zaslužio. Pritom, on je pametan, dobar i drag čovjek. Jednom je, sjećam se, briljirao u kvizu. Imponira mi, kvragu, kad je čovjek zainteresiran i kad sam od sebe nešto o svijetu oko sebe zna!, napisao je Jergović za Večernji gdje pročitajte cijeli tekst.