Sveta Lucija na Skitači: prva župa biskupa Bogetića

Katolička crkva danas, 13. prosinca, spominje se prvomučenice, Sv. Lucije, djevojke iz Siracuze koja je mučeništvo podnijela u vrijeme cara Dioklecijana. U Istri su samo dvije župe posvećene svetici: u mjestu Sv. Lucija u Pazinskom Polju i u Skitači, najvišem vrhu na Labinštini. Tu je svoje pastoralno djelovanje počeo Antun Bogetić, Premanturac, koji će naslijediti dr. Dragutina Nežića, prvog poslijeratnog porečkog i pulskog biskupa. Bogetić je za svećenika zaređen 1946. godine i u srpnju te godine došao u Skitaču. Prenosimo ulomke iz njegove knjige „Moj život – Od Anda do Tihog oceana“ (Pazin, 2010.). U Skitaču ga je dopratio premanturski župnik Ante Grbin.

KOZJOM STAZOM U PLANINE

Mons. Bogetić je zapisao:

- Pošli smo u Labin gdje smo prespavali kod don Antonia Pentecoste, dekana, koji mi je uvijek bio dobar. Krenuli smo pješice ujutro u 3 sata i stigli u Sv. Lovreč Labinski u 8 sati. Pozdravili smo vlč. Rudolfa Heraka koji je tu bio župnik i krenuli kozjom stazom u planine, uzbrdo za Skitaču. Negdje gore sreli smo čovjeka i pitali koliko je do Skitače. Rekao je da ćemo uz Veli kol (veliku lokvu) pa dalje pol uri hoda. Nekako su duge te pol uri. Kad smo stigli na vrh u selo, g. Grbin je rekao: „Tu je gore nego u Kavranu!“ Pusto, goli kamen, 40 kuća, od kojih još dvije pod slamnatim krovom. Neki dobro ljudi ponudili su nam „huži“ (fuži). Tek smo stigli u selo i eto „radosne“ vijesti: dolje u Drenju jedan sprovod (...).

Dakle g. Grbin i ja krenuli smo onaj dan iz Labina u 3 sata, stigli u Skitaču oko podne i sada je trebalo sat i pol hoda poći dolje u Drenje i kasnije opet natrag uzbrdo po povratku. Dobar početak! Bio sam premoren. Kad su me vidjeli oni ljudi, blijedog od dugog pješačenja, rekli su: „Imamo svećenika, ali neće dugo“ (...). Rekao sam ljudima da ću se žrtvovati za vjeronauk, mise, za bolesnike a za mrtvace poći ću u kuću gdje je groblje. No u onoj župi su dva groblja, tako da po tom rasporedu bih npr. išao sat i pol do Drenja, a u Cerovicu pola sata ispod Skitače ne bih išao. To je jedna od pogrešaka u mom životu, i nije jedina. Jedan pametan čovjek mi je rekao: „Vidite ona sela u Gori, pet-šest kuća. Neće biti mrtvaca možda deset godina i svih tih godina srdit će se ljudi: Ca će nan pop ki neće mrtve pokapat?“ (...).

Dogodilo se da sam za nekoliko sprovoda morao prijeći desetke kilometara, većinom pješice. Od Skitače po kozjoj stazi, noću sam si svjetlio zapaljenom smrekovom granom. Baterija bi se istrošila, do Ravni, otuda deset kilometara po mraku do Labina. A sutradan, u nedjelju tri mise.

SAKRALNA ZDANJA UOKOLO SKITAČE

Želio sam upoznati župu i pošao sam u Gore gdje je usred šume stara crkva Sv. Mateja s freskama. Gotički kameni svod stoji, crijepovi su pali. Rijetke kuće. Pratio me zvonar Kandi. Ljudi su pitali: „Ca sprovljate?“ (skupljate sira, jaja, kobasice). Rekao sam da ne skupljam ništa, želim ih samo vidjeti kao novi župnik (...).

U samoj župi, selu Skitači, bila je župna crkva na čast sv. Lucije i uz nju groblje. Dolje uz more, udaljena više od sata hoda, filijala sv. Nikole, u selu Drenje s grobljem. Dolje na samome moru filijala Sv. Marina u krasnoj uvali gdje su imali male čamce i 16 većih brodova kojima su plovili po Jadranu. Dovozili si doma potrebne namirnice. Komunistička vlast im je oduzela sve brodove. Više njih je bilo na velikim brodovima po svijetu i nisu se htjeli vratiti u Jugoslaviju. Bila je jedna crkiva sv. Ivana, kod sela Brovinje na jugu, 1 km od Koromačna. U samom Koromačnu je vlasnik tvornice cementa izgradio novu crkvu, ali zbog rata nije blagoslovljena, i nova komunistička vlast pretvorila ju je u kino-dvoranu. Kod sela Cerovica, pola sata hoda sjeveroistično od Skitače, bila je crkva sv. Martina, bez krova. U njoj su rasla stabla. Kod sela Škrkoni, iznad Sv. Marine, bila je crkva sv. Sebastijana, koju je čovjek upotrebljavao za staju, za sijeno. Održavao je krov. Na cesti podalje Crnoga bila je krasna mala crkva sv. Fabijana, od klesanog kamena s apsidom, bez krova. Mislio sam da bi ju bilo lijepo obnoviti. Ali jednog jutra nisam je više vidio, nestala je, kažu da je neki budžo odnio kamenje za svoju kuću u Rapcu. U Sv. Marini je mala crkva bila u upotrebi(...).

ŠKARPETE IDEALNE ZA HODANJE

Čim sam došao u Skitače žene su mi sašile škarpete, šlape s poplatima od mnogo krpa, sa čvrstim šavovima. Bile su idealne za hodanje po onim kozjim stazama. „Cesta noge poji“, govorili su (...).

Zavolio sam one ljude i oni mene. Prva župa, prva ljubav. Nisam htio ostaviti one dobre ljude, sve više smo se razumjeli. Naučio sam njihov prastari govor. Drago mi je ono kamenje, oni vidici prema Cresu, Lošinju, do Velebita, ono otvoreno more, one planine i vidici do Rapca, Učke, do Rijeke. Lijepa prezimena Dobrić, Tomičić, Blažina...

SEDAM MJESECI BORAVKA MEĐU DOBRIM LJUDIMA

Bilo mi je žao kad sam preselio u Labin nakon sedam mjeseci mog boravka u Skitači. Najžalosniji je bio Kandi zvonar jer je imao i koristi od svoje službe. Otišao sam tiho bez oproštaja, jer sam i dalje ostao njihov župnik koji im sada dolazi iz Labina. Kad sam odlazio, na trgu ispred crkve bila je samo dobra djevojka Jolanda Šimićeva koja je plakala, i meni je srce plakalo. Ali i Skitača je pomalo godinama opustjela; nekada 40 kuća, na kraju pet starih ljudi, drugi su otišli u Koromačno, Rijeku, Italiju, u Ameriku.

Nisam ih napustio, nego sam dolazio iz Labina. Bilo je pješačenja i na desetke km po suncu, po danu i po noći. Ljeti su usta bila suha, lijepile se usnice. Nije se smjelo piti ni vode, prije mise, silazeći iz Skitače i uzlazeći, oko tri sata hoda. Sjećam se kasnije kada je Pio XII. ublažio euharistijski post, najprije je dozvolio piti vodu. Mons. Leopold Jurca je u Hekima uzeo čašu vode i nazdravio „Na čast Piu XII.!“ (Piše: Robert Buršić)

POST SCRIPTUM. Crkva Sv. Lucije u Skitači sagrađena je 1616. na mjestu ranije, obnovljena 1924. godine, a župa je osnovana 1630. odvajanjem od labinske župe. Župnik Bogetić naslijedio je 1946. godine župnika Lorenza Bertagnollija, rodom iz Trenta.

Mons. Antun Bogetić rođen je 1922. u Premanturi, nakon Skitače župnik je u Labinu (1947.-1950.), pa dvije godine biskupov je tajnik, godinu dana duhovnik u Pazinskom sjemeništu, pet godina župnik u Pazinu (1962.-1967.), te generalni vikar porečke i pulske biskupije, s koje funkcije 1980. odlazi kao misionar u Argentinu. Tu ga je 1984. zateklo imenovanje porečkim i pulskim biskupom. Za biskupa je posvećen u travnju 1984., povukao se u mirovinu 1998. Kao umirovljeni biskup odlazi u misijsko sjemenište na Taiwanu gdje ostaje do 2006. Preminuo je u Puli 19. travnja 2017. u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva.