Oštore ni briga koliko će ljudi pokle finit va bolnici
Božičnjak 2020. leta, ma i miseci pred njin – skoro celo ovo leto gospodnje… Čudno niko vrime. Čudni ljudi va današnjen sviti, ma mene brinu oni tu – okoli nas, naši najbliži, naši paježani, naši Istrijani, ali i građani Lipe Naše, a vidin ih kako su svojeglavi, egoisti, oholi…, a va sejno vrime si se pozivaju na sejno, na demokraciju, na prava, na slobodu. Se to kako nikemu momentalno odgovara.
Gledamo saki don kako je stanje, koliko je obolilo od te blažene korone, koliko ih je umrlo. Tragedija jena, proces ki se skoro ne more frmat, nestaju ljudi, gubimo naše najbliže i to u patnjama i boli. Sakako da saki za svojin pati, nima veze koliko let je imo ili imala, ali kadi su ostali?
KOLIKO OSJEĆAMO TUGU DRUGIH?
Koliko smo jeni za druge spremni suze pustit, pokozat malo sućuti i brige za patnje i gubitak drugih? Koliko osjećamo tugu naših prijatelja, susedi, rodbine, ali i drugih manje znanih?
Pitanje je koliko smo i dali smo spremni odreći se nekih svojih vicija ili potisnuti u sebi gramzivost, koja je očita?
Nič, nula, još i manje od tega – mi i dalje va žepi prehićujemo munidu i gledamo koliko još moremo kafe popit, cigareti pofumat… Niki jači miriju i koliko škampi ili sličnih delicija moru pomljackat, a oni drugi - opet čekaju 'žrtvu' da prodaju još jeno kafe, da prodaju još kakovu biru… Da nikemu na stol doneseju i niku drajžu deliciju, kakovi ribu ili forši i tartufski specijalitet.
Živimo va vrime kad smo identificirali 'univerzalnu vrijednost' - to su šoldi, kakova valuta je trenutno, manje je važno. Šoldi, šoldi, šoldi i šoldi… početak i kroj priče današnjega prosječnega čovika, ove naše sakodnevnice.
ČUDAN NEKI MENTALNI SKLOP
Čudan niki mentalni sklop, izgleda da triba otprit oštarije, daš ću ja jutri prodat toliko i toliko kafe, toliko i toliko bire, toliko i toliko gemišti, daš će tako moj takujin podebelit. Ni bitno koliko će ljudi pokle finit va postelji s febru, oni s manje sriće i va bolnici ili će na kraji dobit samo dvi kaplje blagoslova i dvi dašćice u križ zabijene, lopatu zemlje.
Jer ja san ništo uloži i moj lokal mora bit pun, ja moran prodavat kafe, biru, gemišt…, a to ča će niki pokle nopak finit – više ni moj problem. Ča će niki moj današnji gost prit doma i prenes pošast nikemu va svojoj fameji, starcu ili dici… Ča će nastat problem za celo selo, daš je i suseda Foška pokle poli nike susede šla na kafe, a stori Poškve šo na mižol vina poli suseda , a sused je prvo tega sedi va kafići više ni som ne zno s kin i ni som ne zno od kuda je tajisti priša.
Glavno nan je da nas oštori, ili kako se nazivaju ugostitelji strašiju z nikin proteston, pritiju nan…auuuu - Boh da nas očuva! Kao, oni će izgubit ovo, pa će izgubit ono… Niki (a to smo opet si mi) bi njin to triba nadoknadit. Da san njihovega nivoa kulture, bin njin reka: Ma nabijen vas - da mi ne zamirite!
Kad ste punili štramace, kroz leta i leta, gradili vile i kućerine, živili kako lordovi, kupovali limuzine 'par exelans', bi reka pok. Izet…kad ste obilazili europska mondena skijališta, kad ste ljetovali na prestižnim svjetskim destinacijama…pa ni to bilo tako davno, valjda ste va holjovi pustili ništo, niste valja mislili da Črni Čode ne postoji i da van ne more stat na pete.
ZOČ PROSVJEDUJU?
Ma opet si mislin ča su važniji oni ki prosvjeduju ili zoč se u stvari prosvjeduje?
Ja bin njin još samo reka: Smo utili kapitalizam i slobodno tržište, pa gospodo to ča ste uložili – vaš je rizik kad ča porti niz brdo, kao i ča je vaš profit kad delo cvate!
Živimo va vrime kad je važno prosvjedovat i pokozat da smo nezadovoljni, da nan je malo, da bimo još, da nan je slabo ma bimo bolje. Verovatno da nike od prosvjednika pitamo zoč prosvjeduje i ča u stvari išće – moguće da nebi zno mi pravit.
Da van pravo rečen, nisan ni ja baš sigur. Jeni prosvjeduju zoč JA, drugi prosvjeduju zoč NE. Ispade da je najvažnije da se ništo čuje, ono kako kad kokoše greju vani zi kokošora, pa se kokodoču, a ne bin reka da baš saka joje znese. Peteh kukuriče i nič posebno bitno se ne trefi. Redovito peteh zjari kokoše se redon, a one pokle znenesu kakovo joje – od sega nič za pamćenje.
Va kokodakanje i kukurikanje su se uključili i naši županijski petehi i kokoše, mi smo vajka posebni - pa i naš bi kokošor valja triba nikako drugošlje izgledat – ma moreš si mislit! (Klaudijo Lazarić)