Ribarski priručnik za lov u Savudrijskoj vali
Istragram donosi "35 točaka koje svaki istarski ribar treba znati" te koje prenosimo u nastavku.
1. Sporazumom 1945. godine između istarskog Oblasnog NOO-a u Labinu i Pokrajinskog NOO-a u Ajdovščini, privremeno se uredila hrvatsko-slovenska granica u Istri pa je tako sedamnaest (17) sela pripalo Sloveniji.
2. Razgraničenje je bilo privremeno, ali u nekim selima su odmah, brzo uvedene slovenske škole što je ukazivalo na jasnu namjeru slovenizacije.
3. Prvi je na prisvajanje hrvatskog teritorija reagirao istarski svećenik Božo Milanović, koji je angažirao geografa Nikolu Žica i jezikoslovca i geografa Josipa Ribarića da odrede hrvatsko- slovensku granicu u Istri i dokažu da su pripojena sela hrvatska.
4. Geografi su nakon pomnog proučavanja, tada izjavili: „Granica između Slovenaca na sjeveru i Hrvata na jugu ide u Istri rijekom Dragonjom od njezina utoka (u more kod solana u prostrani zaljev među gradom Piranom i rtom Savudrijom) sve do njezina izvora nedaleko od Sočerge pod Ćićarijom i dalje preko visoravni prema Čabru na davnu granicu Kranjske i Štajerske prema Hrvatskoj gdje je ujedno nastavak narodne granice između Hrvata i Slovenaca sve do Mure u Panonskoj nizini“
5. Tim nedvojbenim činjenicama, argumentima, Hrvatskoj su 1951. godine vraćena sela: Gradin, Črnica, Pregara, Rupa, Šapjane, Pasjak i Brdce. Međutim, 1955. godine Hrvatski sabor je na XXV. sjednici Republičkog vijeća donio „Odluku o promjeni granica između NR Hrvatske i NR Slovenije“ u kojoj stoji da se iz sastava Narodne Republike Hrvatske izdvoji 21 selo i pripadne Narodnoj Republici Sloveniji kada odluku potvrdi Savezna narodna skupština.
6. Tako je odlučeno zato što se većina stanovnika tih sela prilikom komunalnog preuređenje 1955. godine izjasnila za pripadnost kotaru Kopar zbog nade u bolji život u gospodarski razvijenijem Kopru.
7. Hrvatsko je svećenstvo odmah reagiralo na odluku Hrvatskog sabora slanjem Spomenice 1956. godine Predsjedništvu Skupštine u Beogradu u kojoj se ponavljaju dokazi o hrvatskom identitetu dotičnih sela i traži od savezne Skupštine da se utvrdi stvarno stanje u selima prije konačne odluke. Međutim, bezuspješno jer su se naselja usprkos tome priključila Sloveniji.
8. Nakon Drugog svjetskog rata pa sve do danas hrvatsko-slovenski odnosi postaju konkurentski što je vidljivo iz niza slučajeva kad su slovenska ekonomska nadmoć i zanimljivo promišljeno ulaganje u infrastrukturu omogućili da se mještani u pograničnim naseljima egzistencijalno vežu za Republiku Sloveniju. Time je Slovenija stvarala i osvajala sporna područja.
9. Austrijski popisi stanovništva, koji su prvi popisivali stanovništvo Istre, obuhvaćali su stavku govornog jezika za procjenjivanje nacionalnog sastava. Međutim, u slučaju Istre, određivanje nacionalnog sastava stanovništva temeljem govornog jezika treba uzimati s oprezom zbog povijesnog aspekta društveno-socijalnih odnosa triju autohtonih nacionalnih skupina – Hrvata, Slovenaca i Talijana. Istra je sve do sredine 19. stoljeća imala dvije po socijalnoj strukturi različite nacionalne skupine. Prvu skupinu je činila većina stanovništva (seljaci) koji su govorili hrvatskim i slovenskim jezikom, dok je drugu skupinu činila manjina, pripadnika viših društvenih slojeva (plemstvo, većina građanstva, činovništvo, inteligencija) koji su govorili talijanskim jezikom.
10. Podizanje na društvenoj ljestvici bilo je često uvjetovano jezičnom asimilacijom. (nešto slično kao danas u 21. Stoljeću u 2020. godini, u Sloveniji).
11. Buđenjem nacionalne svijesti Hrvata i Slovenaca dolazi do povećanih zahtjeva za korištenje jezičnih prava u Istri. Stoga su davani manji ustupci, primjerice hrvatski i slovenski jezik mogao se koristit u slabijim osnovnim školama i u pučkoj kulturi. Međutim, dolaskom fašističkog režima na vlast, hrvatski i slovenski jezik bili su zabranjeni u svim sferama javnog života, a u popisima dio stanovništva se izjašnjavao govornicima talijanskog jezika. Zbog navedenog, popise temeljene na jezičnoj pripadnosti stanovništva treba uzeti s oprezom.
12. Prema navedenom austrijskom popisu stanovništva 1910. godine većinu stanovništva Pokrajine Istre sačinjavali su govornici hrvatskog jezika, potom govornici talijanskog jezika, koji su bili najzastupljeniji u gradovima na obali, dok je tek 14 % govornika slovenskog jezika ograničeno na nekoliko općina u unutrašnjosti sjevernog djela Pokrajine Istre. Na prostoru od Kopra do rijeke Mirne većinsko stanovništvo bilo je talijansko. Prema tom popisu na području tadašnje katastarske općine Piran od 12.445 stanovnika, samo njih 785 je upotrebljavalo slovenski jezik, dok su ostatak činili govornici talijanskog jezika. Također, u priobalnim katastarskim općinama (Kaštel, Savudrija, Umag, Lovrečica, Brtonigla i Novigrad) između Dragonje i Mirne bilo je samo 436 Slovenaca na 10.282 stanovnika, a u priobalnim katastarskim općinama današnje Republike Slovenije (Lazaret, Škofije, Valdoltra, Kopar, Piran i Izola) od 36.390 stanovika zabilježen je 4.741 korisnik slovenskog što je jedva malo više od 10%.
O slavenskim govorima u Istri
13. Narodnosni sastav Istre iz 1910. godine pokazuje da je u Istri postotak govornika hrvatskog jezika iznosio 47,7 %, a slovenskog 3,8 %, talijanski ostalo.
14. Kako je jezik bio glavni čimbenik u određivanju etničkih granica između Slovenaca i Hrvata u Istri, knjiga “Pregled slavenskih govora u Istri” poljskog filologa Mieczyslava Maleckog, je vrlo precizna. On je klasificirao sve skupine govora i dijalekata u Istri. U toj vrijednoj znanstveno utemeljenoj knjizi, je ostavljeno svjedočanstvo dokle sežu govornici hrvatskog a dokle govornici slovenskog jezika te do kuda je slovenska a do kuda hrvatska Istra. Malecki tvrdi da se granica između hrvatskog i slovenskog jezika u Istri proteže „od ušća Dragonje u more duž rijeke u istočnom pravcu sve do Trebeše, a odatle ravno do Rakitovca“ da su na prostoru gornje Mirne „sjeverne hrvatske granične točke Kaštel, Merišće, Sokuš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Črnica i Brest“, da je sjeverna Ćićarija čakavski kraj, da na „hrvatskoj strani ostaju Jelovice i Skadanšćina,“ da su sjeverne granične točke: Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupa, Lipa i Klana; sva mjesta koja su smještena sjeverno od linije koju određuju spomenute točke spadaju u slovensko jezično područje“
15. U Drugom svjetskom ratu na području Istre s hrvatske i slovenske strane formirao se partizanski pokret, njegova stranačka organizacija, oružane formacije i organi vlasti stoga je postalo neophodno utvrditi granice njihovog djelovanja. Prva pitanja oko razgraničenja političke i vojne odgovornosti te oko priprema za podizanje ustanka počela su se javljati u svibnju 1943. godine. Slovenski antifašistički pokret predlagao je crtu razgraničenja na rijeci Mirni dok su Hrvati inzistirali na rijeci Dragonji. Kriterij razgraničenja je bio vrsta i lokacija pučkih škola u vrijeme austrijske vladavine. Sukladno tome, mjesta u kojima je postojala hrvatska pučka škola trebala bi pripasti Hrvatskoj, dok mjesta u kojim je djelovala slovenska, Sloveniji. Međutim, time problem razgraničenja nije bio riješen jer je teško bilo razabrati etničku liniju razgraničenja, posebice zato što su neka sela uz granicu tražila pripadnost jednoj ili drugoj strani, a popisi stanovništva sa početka 20. stoljeća za određivanje etničkog razgraničenja nisu bili relevantni jer se etnička struktura zbog okrutnog rata značajno izmijenila.
16. Narodnooslobodilački odbor (NOO) za Istru 13. rujna 1943. donio je odluku o priključenju i sjedinjenju Istre s Hrvatskom. U to vrijeme organ partizanskog pokreta Slovenije (Izvršni Odbor Osvobodilne fronte) donio je odluku o priključenju Primorske Slovenije Sloveniji. Obje je odluke naknadno potvrdilo predsjedništvo AVNOJ-a. Međutim, tim odlukama nije bilo određeno hrvatsko-slovensko razgraničenje u Istri. Naime, u toj se odluci općenito govorilo o Istri, što bi podrazumijevalo Istru prema njezinim povijesnim granicama, dakle hrvatsku i slovensku Istru.
17. U veljači 1944. godine u Maliji (mjesto na slovenskom Krasu) došlo je do sastanka između predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta. Na tom se sastanku po prvi put decidirano spominje razgraničenje hrvatskog i slovenskog područja odnosno linija razgraničenja aktivnosti i teritorijalne nadležnosti između hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta u Istri. U dogovoru s predstavnicima partizanskog pokreta iz Hrvatske, predstavnik Osvobodilne fronte Milan Gučer, izvještava:
„Na povabilo zastupnikov bratske hrvatske organizacije smo se sestali na dveh sestankah vsed določitve organizacijskih mej med obema organizacijama Osvobodilnih front. Ta meja teče približno takole: od morja pod piranskimi solinami je reka Dragonja do pod vasi Topolovec, nato obrne jugovzahodno do vasi Pregarje, od tam na vzhod do nad Štrpeta pred Buzetom in nato v smeri proti Vodicam. V krajih, ko leže severno od te črte in med reko Dragonjo, je prebivalstvo samo slovenske narodnosti, v nekaj obalnih vaseh pa v veliki večini, oste meje ni mogoče določiti“. Vrlo jasno. Na tom sastanku je po prvi put ustanovljena hrvatsko-slovenska granica na području rijeke Dragonje koja se prema navedenom, u njezinom donjem toku, shvaćala kao etnička granica Slovenaca. Granica na Dragonji prihvaćena je od strane partizanskog Znanstvenog inštituta u Semiču u ožujku 1944. godine, o čemu govori slovenski povjesničar Bogo Grafenauer „…da so Istrani sami (zastopniki Osvobodilne fronte slovenskega dela Istre in zastopniki osvobodilnega gibanja v hrvaškem delu Istre) določili mejo med slovenskim i hrvaškim delom in sicer po Dragonji“.
Poplavila rijeka Dragonja
18. Time je nekadašnja lingvistička granica između Hrvata i Slovenaca, koju su geografi i lingvisti utvrdili još u vrijeme austrijske vladavine, preko vojnog i upravnog karaktera postala republička granica. Granica koja prati prirodni tok Dragonje zadržana je i nakon oslobođenja 1945. godine, no granica istočno od Dragonje nije bila čvrsto bazirana na etničkoj osnovi, stoga je došlo do nekoliko preinaka u razgraničenju. Tako su početkom 1944. godine stanovnici sela Poljane i Golac (kotar Kras) zatražili priključenje Slovenskom primorju, dok je selo Jelovice tražilo priključenje hrvatskom prostoru. Područje između rijeke Dragonje i Mirne postalo je dijelom nadležnosti Općinskog NOO-a Buzet, odnosno Umaga i Buja. Seoski NOO-i Škudelin, Veli Malin, Kaneda i Bužin u novom organizacijsko administrativnom ustroju potpali su pod nadležnost Mjesnog NOO-a Kaldanija.
19. Tijekom 1945. i 1946. godine, rijeka Dragonja je u više navrata poplavila dolinu donjeg toka rijeke Dragonje kao i solane u Sečovlju, pa su u poratnom razdoblju od 1948. do 1954. godine obavljani radovi na regulaciji donjeg toka rijeke Dragonje. Pri tome se umjesto proširenja vijugavog i zamuljenog korita rijeke Dragonje odlučilo proširiti i produbiti stari razvodni Kanal sv. Odorika na hrvatskoj strani zato što je kraći i bliži morskoj obali, čime su dolina i solane bile osigurane od poplava.
20. Naime, Kanal sv. Odorika iskopan je još u vrijeme Druge austrijske uprave (1813. – 1918.) zbog učestalog plavljenja doline uz donji tok rijeke Dragonje te kako bi se spriječilo izlijevanje Dragonje u sečovljanske solane. Međutim, taj je kanal od tada bio zapušten i izvan funkcije sve do ponovnog reguliranja rijeke Dragonje.
21. Njegovo postojanje potvrđuje službena topografska karta u mjerilu 1:25 000, list Corte d`Isola koju je 1932. godine izradio Instituto geografico militare. Na karti se vrlo jasno i precizno razlikuje prirodni tok rijeke Dragonje (označen kao Dragogna) od Kanala sv. Odorika (označen kao Canale S. Odorico).
22. Stanje ušća sa svim rukavcima i kanalima rijeke Dragonje koje pokazuje ova karta bilo je isto i 1944. godine prilikom određivanju granica djelovanja hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta otpora. To dokazuje da je tok rijeke Dragonje koji se spominje u dogovoru u Maliji 1944. godine, njezin prirodni tok koji se nalazi sjeverno od državne granice Hrvatske i Slovenije utvrđene nakon njihova osamostaljenja 1991.
23. Radove na regulaciji toka rijeke Dragonje izvodilo je hrvatsko poduzeće Vodogradnja iz Rijeke, a projekt je izradila tvrtka Hidroprojekt iz Zagreba. Cilj regulacije bio je da se, s obzirom na mogućnosti plavljenja čitave doline rijeke Dragonje od Sicciole (Sečovlja) do Castelvenera (Kaštela), odjele dva korita i to zasebni tok rijeke Dragonje i zasebni tok pritoka Valderniga (danas Drnica) te osigura jednom i drugom potreban izljev u more. Na taj se način postojeća trasa rijeke Dragonje ispred mosta na cesti Buje – Kopar prekinula i prebacila u Kanal sv. Odorika koji postaje nastavak korita rijeke Dragonje do mora. Dio korita rijeke Dragonje (staro korito) od mosta do mora od tada služi kao odvodni recipijent doline rijeke Dragonje, te odvodi vodu potoka Valdeniga.
24. Tim je radovima riješeno pitanje obrane od poplave poljoprivrednih površina i solana uz rijeku Dragonju. Prije 1954. godine nisu postojala dva toka rijeke Dragonje, nego da je pravi, stari tok rijeke Dragonje imao funkciju glavnog toka. Regulacijskim radovima 1954. godine funkciju glavnog toka preuzima Kanal sv. Odorika, dok stari tok rijeke Dragonje odvodi vodu potoka Valdeniga (Drnica). Ta je promjena jedan od glavnih razloga zašto se s vremenom Kanal sv. Odorika počeo nazivati Dragonjom, dok se prirodni tok rijeke Dragonje nazvao Stara Dragonja.
Nakon ukidanja STT-a
25. Potom je promjena naziva uslijedila i na službenim kartama na kojima se Kanal sv. Odorika počeo označavati kao Dragonja zanemarujući činjenicu da je taj kanal južniji od prirodnog toka koji predstavlja dogovorenu granicu kotareva Buje i Kopar. Upravo će ta činjenica imati dugoročne posljedice za ustanovljenje granice 1954. godine.
26. Naime, prilikom ustanovljenja granične linije nakon ukidanja STT- a Londonskim memorandumom 1954. godine, pomiče se granica s prirodnog toka rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika. Dogovor između Hrvatske i Slovenije bio je međurepublička granica na rijeci Dragonji, a posljedica pomicanja naziva Dragonje s pravog, prirodnog toka južnije na Kanal sv. Odorika bilo je postupno i tiho pomicanje granične crte s jednog vodotoka na drugi.
27. Međutim, do danas nisu pronađeni nikakvi dokumenti koji govore o dogovoru između Hrvatske i Slovenije o pomicanju granične crte u području kotara Buje s toka Dragonje na Kanal sv. Odorika. Promjena granice prikazana je i na službenoj topografskoj karti u mjerilu 1 : 50 000 koju je 1956/57. godine izradio Vojnogeografski institut u Beogradu. Na toj je karti republička granica označena crnom isprekidanom crtom i prati tok rijeke Dragonje sve do sela Mlini odakle nastavlja Kanalom sv. Odorika do utoka u more. Iz karte se može vidjeti da na području ušća rijeke Dragonje uopće nema oznaka imena glavnog toka niti kanala. Ta promjena granice unesena na geografske karte protivna je međunarodnom pravu po kojem neovisno o regulaciji, granica ostaje na prirodnom koritu rijeke. Sukladno navedenom, granica na rijeci Dragonji trebala je ostati na starom, svojem prirodnom koritu, odnosno onom koji se nalazi sjevernije od današnje granice. Promjena imena rijeke na terenu izvršena je u potpunosti 1964. godine kada su Slovenci prilikom čišćenja i rekonstrukcije pravog, starog korita rijeke Dragonje skrenuli korito rijeke na Kanal sv. Odorika te iznad mosta stavili natpis rijeka Dragonja.
28. Ta granica između Hrvatske i Slovenije nije postavljena bilateralno niti je potvrđena na Kanalu sv. Odorika. Time je Hrvatskoj nelegalno zaposjednuto 390 hektara nenaseljene zemljišne površine između prirodnog toka rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Prema tome, dio sečovljanskih solana koji danas pripada Sloveniji trebao bi pripadati Hrvatskoj.
29. I to nije sve. Granična crta na moru ovisi o graničnoj crti na kopnu. Stoga ako je granica na kopnu stari tok rijeke Dragonje, onda bi veći dio Savudrijske vale/Piranskog zaljeva/Sečovljanskog zaljeva trebao bi pripasti Hrvatskoj.
30. Ako se uzima granica na Kanalu sv. Odorika, kao “nova” Dragonja, onda nešto veći dio Savudrijske vale/ Piranskog zaljeva/ Sečovljanskog zaljeva pripada Sloveniji.
31. Republička granica na rijeci Dragonji kroz razdoblje od 1944. do 1992. godine u više je navrata premještana na štetu Hrvatske. U tom razdoblju Republika Hrvatska ostala je bez 25 sela površine 2410 ha i 1014 stanovnika kao i bez 390 ha površine između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušala je anektirati još 113 ha površine zajedno sa naseljima Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin za koje je tvrdila da pripadaju bivšoj austrijskoj katastarskoj općini Piran tj. k.o. Sečovlje.
Usklađivanje granica
32. Od 1945. do 1954. godine rijeka Dragonja je bila granica između kotara Buje i kotara Kopar, u sastavu STT-a. Ukidanjem STT-a 1954. godine dolazi do usklađivanja granica katastarskih općina Kaštel i Piran na način da je stvorena nova katastarska općina Piran III koja je obuhvaćala prostor između sjeverne granice katastarske općine Kaštel na jugu i Kanala sv. Odorika na sjeveru, a koja je od 1992. godine bila sastavni dio k.o. Kaštel. Katastarski se to područje nalazilo pod jurisdikcijom hrvatskih vlasti pa ne može biti predmet graničnog prijepora jer je integralni dio Republike Hrvatske.
33. Konstantne pretenzije Republike Slovenije za promjenom granice na rijeci Dragonji u svoju korist nije povijesno ni pravno utemeljena. Naprotiv, Republika Hrvatska bi trebala tražiti legalan povrat hrvatsko-slovenske granice na prirodni tok rijeke Dragonje jer, istraživanje pokazuje, da Republika Hrvatska nije nikada donijela zakonske akte ili odluke o promjeni granice na Dragonji niti se odrekla svog državnog teritorija određenog „avnojskim granicama“ u korist Republike Slovenije.
34. Uz kronološki sistematizirane i analizirane radove i dokumente prikazani su brojni kartografski prilozi koji potkrjepljuju iznijet zaključak. Zahtjevi Slovenije za naseljima Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin te cjelovitošću Savudrijske vale/Piranskog zaljeva sa izlazom na otvoreno more su pravno i na svaki drugi način neutemeljeni.
35. Slovenija je postavši članicom NATO-a i Europske unije, koristeći težnju Hrvatske za učlanjenjem u te međunarodne organizacije, uvjetovala da se granični spor neće rješavati pravnim nego političkim sredstvima.
Ribari Savudrije i Umaga prikupljaju prekršajne prijave jednostrano izdane od strane slovenskih sudbenih tijela. One govore o problemu, krizi slovenske duboke države gdje su na površini Savudrijske vale, Piranskog zaljeva plitko i ribe, lignje, hobotnice i ribari, a prijateljski narod koji nikada nije međusobno ratovao skoro na suhom… (D.D./Istragram)
