životna priča pazinskog arhivara

'Zahvalan sam Gospodinu na divnoj, kršćanski izgrađenoj supruzi'

0
Jakov Jelinčić sa suprugom (foto: Glas Koncila/privatni album)
Jakov Jelinčić sa suprugom (foto: Glas Koncila/privatni album)

Katolički intelektualac i kulturni djelatnik Jakov Jelinčić gotovo je cijeli radni vijek proveo u Državnom arhivu u Pazinu. Ni nakon umirovljenja ne sustaje, nego gotovo svakodnevno istražuje u čitaonici Arhiva, proučavajući stare dokumente od 15. stoljeća do 1945. godine. Rezultat njegovih istraživanja objavljenih je osam knjiga, četiri samostalne i četiri u suautorstvu, te gotovo 150 stručnih i znanstvenih radova, piše Tanja Baran u Glasu Koncila iz kojeg prenosimo tekst u nastavku.

Glavna su mu područja zanimanja demografija (matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih te knjige stanja duša – Status animarum) i stari statuti istarskih gradova i općina iz vremena mletačke uprave, pisane latinskim i talijanskim jezikom. Ponosan je na svoju vjersko-crkvenu pripadnost i aktivnost na području dviju župa.

Rođen je u Postirima na otoku Braču 4. studenoga 1938. godine od otca Lovre, zemljoradnika, i majke Pauline, rođene Glavinić, domaćice, rođenih također u Postirima. U skladnom braku Lovre i Pauline rodilo se šestero djece: Ivo, Frano koji je preminuo s deset mjeseci 1936., zatim Jakov, Darinka, Marija i Frano, rođen 1947. Na životu ih je još samo troje: Darinka, Marija i Jakov.

Idilične obiteljske zimske jeseni

»Najranije djetinjstvo u rodnom mjestu proveo sam sa svojim vršnjacima. Otca su Nijemci internirali u Zagreb, odakle se sretno vratio 1945. Majka nam je u tom vremenu bila i otac i majka. Stariji brat već je s desetak godina morao voditi poljoprivredu. Sestre su završile osnovnu, tada šestogodišnju školu. Najmlađi brat postao je vrsni profesionalni kuhar. U našoj se obitelji prakticirala vjera. Sjećam se da smo svake zimske večeri pjevali pjesme iz Kačićeva ‘Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga’, a često i psalme iz ‘Bogoslužbenika’. Tijekom došašća i u korizmi, a češće i u zimskim danima, molili smo krunicu. Predmolila ju je majka, koja je bila vrlo pobožna. Pjevali smo božićne pjesme. Svi smo nedjeljom išli na misu, a djeca s mamom i na popodnevnu večernju tijekom koje su se molili psalmi, a bio je i blagoslov s Presvetim. Otac je također često išao.«

Obrana Stepinca u 'kasarni'

»Na kraju rata, školske godine 1945./1946. krenuo sam u 1. razred osnovne škole u rodnim Postirima. Ondje je u to vrijeme bio župnikom blagopokojni Ante Marušić, uzoran i svet svećenik. U svećenički sam se poziv zaljubio već s nekih pet godina. Odlučio sam zato s 12 godina otići u splitsko sjemenište. Nakon završenoga drugoga razreda svi smo se morali vratiti kući i u najbližem mjestu završiti obveznu sedmogodišnju školu, koja se u međuvremenu pretvorila u osmogodišnju. Vratio sam se u sjemenište s vrlo dobrim uspjehom i nastavio peti razred gimnazije. Na kraju šestoga razreda dolazi do montiranoga kaznenoga procesa protiv nekolicine profesora i bogoslova. Oni su osuđeni na kazne zatvora, a sjemenište se zatvara, na, čini mi se, pet godina. Zgrada je bila devastirana, a mi ‘mili moji kuda koji’. Poslan sam u Zadar u vrlo jaku klasičnu gimnaziju koju sam završio s vrlo dobrim uspjehom.

 

Krajem rujna 1958. krenuo sam na dvogodišnje služenje vojnoga roka u tadanjoj JNA. Dvaput sam imao neugodan susret s oficirima KOS-a, a jednom sam mogao zaraditi višegodišnju kaznu zatvora jer sam, na kapetanov upit pred 60 vojnika, branio Stepinca. Za mene je to pravo čudo jer je to moralo doći do viših organa ili preko nekoga od 60 vojnika ili od samoga kapetana. Mislim da se o Stepinčevu čudu teško može govoriti jer je on još bio živ. No ja sam sve ispričao Stepinčevu postulatoru mons. Jurju Batelji, napisao mu, a on mi je, zauzvrat, darovao blaženikovu relikviju.«

Ključna uloga Jure Kaštelana

»Odsluživši dvije godine vojske, vratio sam se kući i otišao u Pazin na nastavak studija. Nakon ukupno četiri semestra otišao sam iz sjemeništa, prema preporuci duhovnika, zbog prevelike skrupuloznosti. Bio je to za mene vrlo težak korak iz više razloga. Našao sam se u novom problemu. Za građanstvo sam imao priznato samo završeno osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon kratkoga boravka sa svojima krenuo sam u Zagreb. Otac mi je dao nešto novca, koliko je mogao. Poznati književnik i sveučilišni profesor akademik Jure Kaštelan, preko svog mi je prijatelja našao izvor zarade u Izdavačkom poduzeću ‘Stvarnost’. Kaštelan je bio bratić moga šogora i tako smo se upoznali. I sam je bio šest godina u sjemeništu i rekao mi kako smo u sjemeništu naučili učiti. Pamtim ga kao divnoga čovjeka. Prodavao sam knjige, ali nisam bio zaposlen. Pružila mi se mogućnost zaposlenja u najvećem antikvarijatu na Zrinjevcu, uz plaću adekvatnu profesorima, ali sve je propalo zbog dviju ‘sitnica’. Direktor je tražio od mene da se obvežem da ne ću prakticirati vjeru i da ne ću upisati fakultet. Rekao sam da bih radije kakvim starim šeširom prosio milostinju na kakvu uglu prometne ulice nego se odrekao svoje vjere, a što se tiče fakulteta da mu također ne mogu obećati. Preko starijeg poznanika, rodom iz Postira, zaposlio sam se kao fizički radnik u tvornici ‘Karbon’. Čim se oslobodilo radno mjesto, stavili su me u pogonsko knjigovodstvo.«

»Nije bilo lako, posebno meni Dalmatincu«

»U međuvremenu se otvorila i mogućnost studiranja. Tih je godina donesena odluka da se i radnici mogu školovati, ali uz uvjet da polože težak i opsežan prijemni ispit. Mnogi su pali. Ja sam, Bogu hvala, prošao. Slijedio je izbor predmeta. Odlučio sam se za grupu: talijanski jezik i književnost i latinski jezik. Bilo mi je omogućeno da studiram izvanredno, ali bez plaćanja određene tarife. Jedini sam, uz posao, dao godinu već u lipnju. U međuvremenu sam svake večeri išao na misu u Palmotićevu, u baziliku Srca Isusova, na probe studentskoga zbora i na studentski vjeronauk u otaca isusovaca, ali i kod Svetoga Blaža dr. Josipu Ladiki. U Palmi sam upoznao povučenu djevojku Blaženku Košenski, kćer Josipa i Marije, rođene Bokulić, studenticu druge godine stomatologije. Rođena je 10. srpnja 1943. u Pakracu, a 1948. njeni su se roditelji vratili u otčev rodni grad Ogulin. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali mi je prva misao bila: ovo će biti moja žena. Imao sam 25, a ona 20 godina. Naše je hodanje počelo 16. veljače 1964. godine, na prvu nedjelju korizme, a završilo studentskim vjenčanjem 10. srpnja 1966. Ustrajali smo, s Božjom pomoći, u svojoj nakani da dođemo čisti do oltara. Nije bilo lako, posebno meni Dalmatincu, ali smo svake večeri nakon mise, proba ili vjeronauka, dok sam je pratio do ulaza u njenu zgradu, govorili o tome što planiramo, kako zamišljamo naš brak, izmolili bismo krunicu i molitvu ‘Za lijepu i čistu mladost’, koju sam naučio u sjemeništu. Na izlete i hodočašća uvijek smo išli u društvu. Kada sam joj jedne nedjelje predložio da idemo sami na Sljeme, odbila je. Pitao sam je: ‘Zar ti meni ne vjeruješ?’ Odgovorila je: ‘Vjerujem ja tebi i vjerujem ja sebi, ali ne vjerujem nama!’ Hvala joj!«

Student s kreditom

»Studirati mi je bilo jako teško. Raspodjelom posla u ‘Karbonu’, premješten sam iz Vlaške ulice u Zaprešić. Teško je bilo. Rano ustajanje, povratak popodne u Zagreb, a studij?! Profesori su, srećom, razumjeli. Učio sam u vlaku i u tramvaju, ali nastava… Jedne večeri, nakon što smo izmolili krunicu, Blaženka mi je, vidjevši da sam neraspoložen i umoran, rekla: ‘Ja tebe volim, bio ti profesor ili radnik, ali ovako više ne ide. Odluči se!’ I odlučili smo zajedno: uzeo sam studentski kredit od 12 000 dinara, otkazao posao u ‘Karbonu’ i plaću od 60 000 dinara i postao ‘pravi’ student. Ono što mi je nedostajalo zarađivao sam držeći instrukcije iz latinskoga.

I danas se često sjetim prekrasnih dana našega hodanja, naših dugih šetnja i razgovora, naših radosnih iščekivanja zajedničkoga života. Šećući ulicom, ako smo zatekli stariju osobu, pomogli bismo joj donijeti prtljagu do kuće. Posjećivali smo bolesnike. Raznosili na poštu brojeve Glasa Koncila. Družili smo se s prijateljima iz našega zbora i s vjeronauka, s onima koji su već bili oženjeni i s onima koji su živjeli poput nas. Radovali smo se zajedno njenim i mojim uspjesima na fakultetu jer nas je svaki ispit vodio našemu cilju.«

'Vjenčanje je bilo kruna naše čiste ljubavi'

»Blaženka je planirala vjenčanje nakon diplomiranja, a ja sam želio da to bude što prije. Našli smo se ‘na pola puta’. Odlučila je u srpnju 1965. da ćemo se vjenčati iduće godine, nakon njene četvrte, a moje treće godine studija. Njezin je studij trajao pet, a moj četiri godine. S obzirom na to da je Blaženkin duhovni vođa u našim najosjetljivijim godinama odrastanja, ogulinski župnik – biskup Josip Pavlišić, tada pomoćni riječko-senjski, a kasnije nadbiskup i metropolit riječki, koji je tada već bio u istoj funkciji u Gospiću, želio da se vjenčamo nedjeljom u Ogulinu, razmišljali smo o mogućoj nedjelji našega vjenčanja. S obzirom na naše studentske obveze, ispala je najboljom nedjelja 10. srpnja. Tada nam je sinulo: pa to je Blaženkin 23. rođendan. To nikako nije bilo slučajno.

Bio je prekrasan dan. Naše je vjenčanje bilo kruna naše čiste ljubavi sa svega četrdesetak svatova. Blaženka je imala bijelu haljinu i bijeli veo. Pavlišić je održao zanosnu propovijed. Već sutradan krenuli smo vlakom za Split, pa parobrodom u Postira da moja majka, sestre i moja rodbina konačno upoznaju Blaženku. Otac i braća već su je poznavali. Slijedio je put po Dalmaciji, a onda bračno putovanje kod rodbine u Rim, blagoslov kod pape Pavla VI., razgledavanje Rima, Napulja, Firence.«

'Stiže telegram: Blaženka rodila kćer'

»Slijedio je povratak u Zagreb na nastavak studija. Sljedeće godine, početkom travnja saznao sam za natječaj za radno mjesto arhivista u Arhivu u Pazinu. Dvije godine nisu mogli dobiti osobu koja je diplomirala talijanski i latinski. Primljen sam i odmah dobio dvosobni stan. Svi su mi profesori dali potpise i u travnju sam postao apsolvent. Počeo sam raditi 24. travnja 1967. Blaženka je bila pred prvim porodom. U isto vrijeme išla je na redovite tzv. turnuse i usporedo polagala ispite. Trebala je diplomirati 8. lipnja 1967., ali profesor je zaboravio i nije došao na dogovoreni ispit. Umjesto diplome, toga je dana ‘stiglo’ nešto ljepše. Blaženka je osjetila da će 20 dana ranije od termina stići na svijet naše prvo čedo. Umjesto da dobijem telegram da je Blaženka diplomirala, stiže telegram: Blaženka rodila kćer. Bio sam silno sretan i uzbuđen. Odmah sam krenuo u Zagreb. Kako je mlada mama bila spremna za ispit, prijavila ga je za 15. lipnja, tj. osam dana nakon poroda. Profesor nije smio znati da je tek rodila pa je ispit bio tim teži. Sve je sretno prošlo i mi smo istoga dana sretno stigli u Ogulin. Prijevoz nam je ponudio dr. Ladika, a u auto se ‘ubacio’ i naš veliki prijatelj o. Mijo Škvorc, koji nas je i pripremio za vjenčanje. Nakon petnaestak dana i krštenja naše Mirjam u Ogulinu, Blaženka je stigla u Pazin i tako smo postali prava obitelj. Druga naša djevojčica Pavita rođena je nakon samo trinaest mjeseci 8. srpnja 1968. Jelena je na svijet došla 14. lipnja 1974., a Katarina 27. lipnja 1982. Sve četiri fakultetski su obrazovane: Mirjam je završila engleski i talijanski, Pavita socijalni rad, a Jelena i Katarina su profesorice vjeronauka. Kako to već danas biva, ne radi se uvijek ono što se završi, pa jedino Pavita i Katarina rade u struci. Mirjam ima četiri kćeri, a Jelena jednoga sina. Ostale dvije nisu udane. Zadovoljne su svojim zvanjem i poslom, a i mi svojim kćerima, zetovima i unučadi i našom praunukom Miom, koja je naša velika radost.«

Magistar, nagrađivani istraživač, počasni doktor

»Diplomirao sam u veljači 1969., kao prvi student u generaciji. Godine 1977. postigao sam magisterij iz povijesnih znanosti. Zvanje višega arhivista dobio sam 1981., a najviše zvanje u struci, zvanje arhivskoga savjetnika, dobio sam 1988. godine. Krajem 1991. imenovan sam ravnateljem Arhiva, a s te dužnosti, nakon tri mandata, u mirovinu samo otišao 15. kolovoza 2003. godine. Bio sam aktivan na simpozijima, savjetovanjima i kongresima na razini bivše i sadašnje države. I izvan arhivske djelatnosti bio sam vrlo aktivan kada je trebalo zamjenjivati trudnice, profesorice latinskoga jezika. Predavao sam 17 godina na Pedagoškom, kasnije Filozofskom fakultetu u Puli, četiri godine na fakultetu »Redemptoris Mater« u Puli, u buzetskoj gimnaziji četiri sam godine predavao latinski i talijanski, dvije godine grčki jezik u gimnaziji u Rovinju, održavao sam razne tečajeve talijanskoga jezika, a sve to nakon posla u Arhivu i subotom.

Obitelj Jelinčić u dvorištu (foto: Glas Koncila/privatni album)

Dobio sam više priznanja i odlikovanja. Među ostalim: medalju rada Predsjedništva Jugoslavije godine 1988., Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1997., zatim 2007. Povelju grada Pazina u znak priznanja za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva na području Pazina i Istre. Godine 1981. dobio sam i priznanje Pedagoškoga fakulteta u Puli. Prošle godine dodijeljen mi je počasni doktorat Sveučilišta u Puli.«

'Više mu vrijedimo nego dva kapelana'

»Moja bliskost Crkvi i obnašanje vjerskih dužnosti dovela me do problema, upozorenja da ću, ako tako nastavim, dobiti otkaz i da ću morati vratiti stan. Čak mi je i biskup Dragutin Nežić rekao da u tom slučaju ne moram ići u crkvu u Pazinu, no moja Blaženka, koja nije mogla dobiti posao ‘jer joj je muž vjerski fanatik’, rekla mi je da ćemo ići kopati u Ogulin, ali da se ne ćemo odreći svojih ideala. Rekao sam direktoru da ću se žaliti do Tita i to se smirilo. Blaženka je ipak dobila posao, doduše tek 1970. godine, i sretno dočekala mirovinu. Župnik župe sv. Nikole biskupa u Pazinu mons. Ivan Bartolić govorio nam je da mu više vrijedimo nego dva kapelana. Naš daljnji život tekao je uobičajenim tijekom prosječne obitelji. U crkvu smo išli redovito, nekoliko puta imao sam posla sa Supom i Udbom. Nije bilo ugodno, ali sam znao da ne radim ništa protuzakonito i sve bi na kraju dobro završilo.«

U Bračnim susretima osvježili bračnu ljubav

»Organizatori predbračnih tečajeva imali su problema kako naći liječnika i bračni par koji će govoriti o svojim iskustvima prije braka i u braku. Zamolili su Blaženku, ali ona je stomatologinja, a ginekolozi se nisu usuđivali surađivati s Crkvom, premda su neki od njih bili vjernici. Svjedočili smo kao par. Trajalo je to barem 40 godina. U tajnim anketama nakon tečaja u pravilu su naša zajednička iskustva kao para bila uočena kao najkorisnija, a mnogi nam i danas znaju zahvaljivati. Svećenici su često Blaženki slali na razgovor roditelje koji su razmišljali o prekidu trudnoće i priličan broj djece rođen je zahvaljujući Bogu preko nje. Glavni promotori i motori toga pothvata bili su o. Alfons Orlić i vlč. Milivoj Koren. Sudjelovali smo u organizaciji Obiteljskih nedjelja. I na kraju dobili biskupijsko priznanje. Blaženka i ja bili smo barem desetak godina aktivni u bračnim susretima i kao voditelji i kao odgovorni par za Istru. Tu smo osvježili našu bračnu ljubav.

Godinama smo čitali u crkvi u župi sv. Nikole biskupa. Otkada smo se preselili iz Pazina, iz stana u našu novu obiteljsku kuću, u novu župu sv. Jurja u Starom Pazinu, jedne smo nedjelje na misi u jednoj župi, a druge u drugoj. Ipak, u posljednje vrijeme većinom smo u novoj. U posljednje vrijeme više ne čitamo. Svake se nedjelje nađemo na kavi s našim dugogodišnjim prijateljima s kojima dijelimo i radosti i žalosti života. U našoj kući imamo četiri stana u kojima trenutačno živi nas dvanaestero, a u našem bivšem stanu u Pazinu jedna kći. Gotovo svake nedjelje objedujemo zajedno u Starom Pazinu.«

'Vidim da me Gospodin uvijek pratio'

»I Blaženka i ja bili smo članovi pastoralnoga vijeća u Pazinu. Godinama sam u uskrsnoj noći pjevao ‘Exsultet’ dok god sam mogao, jer to je najljepša melodija u liturgijskoj godini. Radostan sam što su naše kćeri također privržene Crkvi i što one koje imaju svoje obitelji usmjeravaju svoju djecu u tom pravcu. Ako sam na dnevnoj misi, rado čitam i ministriram. U nedjelju 10. srpnja 2016. proslavili smo misom zahvalnicom 50 godina našega braka. Naši su unuci ministrirali, čitali i pjevali, kao i naša djeca. Bilo nas je više od stotinu za svečanim stolom. Rodbina s Brača, iz Ogulina, Zagreba, Tugara, Hrvatskoga zagorja, prijatelji iz Istre. Dobili smo župno priznanje i blagoslov Svetoga Otca.

Naš život nije bio lagan, ali bio je lijep, i pred vratima vječnosti mogu reći da sam, uza sve probleme, a bilo je i teških, zahvalan Gospodinu, posebno zato što mi je dao divnu, kršćanski izgrađenu suprugu, koja je uvijek bila uza me, i što smo ona i ja, zajedno s našom djecom, složna obitelj. Kada se osvrnem na svoj život, vidim da me Gospodin uvijek pratio i da me prati i dalje na posljednjim koracima moga životnoga puta prema Vječnosti. Hvala mu!«

O čemu svjedočiti pred bračnim parovima?

Bilo bi poželjno da supružnici djeluju zajedno u apostolatu, posebno u svjedočenju pred bračnim parovima ili u tečaju za pripravu za brak, svjedočeći, posebno mladima, koliko je bitno tijekom pripreme za brak ili u braku raditi na duhovnosti, koja će im pomoći da lakše prebrode nesporazume i poteškoće koje će s vremenom, kada oslabi ili prođe zaljubljenost, sigurno naići. Također upozoravati na ljepotu predbračne čistoće, koja će im pomoći da se što bolje pripreme za brak. Savjetovati im da se što bolje upoznaju međusobno: karakter, dobre i loše strane drugoga. Nitko ne može dati ono čega nema. Stoga svatko tko djeluje u laičkom apostolatu treba težiti, kao uostalom i svaki vjernik, svim svojim mogućnostima, suobličiti se s onim koga drugima naviješta, koji je jedini za sebe mogao reći: »Ja sam Put i Istina i Život!«, donosi Glas Koncila.

 

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

DIPLOMIRANI/A INŽENJER/KA GRAĐEVINE

Do: 30.09.2020.

BUZET, ISTARSKA ŽUPANIJA

ELEKTRIČAR/KA

Do: 30.09.2020.

PLOMIN, ISTARSKA ŽUPANIJA

POMOĆNI/A DIMNJAČAR/KA

Do: 30.09.2020.

PULA-POLA, ISTARSKA ŽUPANIJA

POMOĆNI/A GRAĐEVINSKI/A RADNIK/CA

Do: 30.09.2020.

PLOMIN, ISTARSKA ŽUPANIJA