Lana je u vezi s Danielom: 'Nisam tražila ljubav, dogodila se'

0
Lana Demark i Daniel Zahtila
Lana Demark i Daniel Zahtila

Lana Demark iz Milotskog Brega osoba je kakva se rijetko sreće. U potpunosti posvećena svom poslu i pozivu. Lana je fizioterapeut, stručnjak terapijskog jahanja, maserka, volonterka i farmerica. Kroz posao i suradnju, između nje i Daniela Zahtile, predsjednika labinske udruge osoba s invaliditetom, inače paraplegičara, rodila se ljubav. S njom razgovaramo i njenim životnim izazovima, koji su, kako nam se čini, ujedno i životna zadovoljstva.

* Recite nam nešto o sebi. Kako ste odabrali zanimanje fizioterapeuta, i to u tako zahtjevnim okolnostima, kao što je rad s osobama s invaliditetom i život na selu, uz istovremenu brigu o životinjama?
Rodom sam iz Pazina gdje sam bila učenica Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile po gimnazijskom programu. Od 6. godine želja mi je bila biti veterinarka, no, nesigurnoj tinejdžerki lako je srušiti snove tako da nikada nisam niti pokušala upisati Veterinarski fakultet, koji bi, vjerujem, bez veće muke završila s obzirom da danas imam diplomu sa Medicinskog fakulteta. Da budem iskrena, kada sam upisala stručni studij fizioterapije nisam previše znala o čemu se tu uopće radi tamo negdje do prakse u KBC-u na lokalitetu Sušak na 2. godini. Ironično, ali prvi pacijent bio mi je dečko koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći na motoru.

'Sama sam odabrala i ni mrvicu ne žalim'

Iako sam u radu sa njime uvijek zadržala vedar duh i sve bacala na humor, s obzirom na samu bolnost njegove rehabilitacije, koliko je njegov život bio trajno promijenjen i činjenicu da je to bio moj prvi pacijent, veći dio vožnje gradskim busom do doma provela bi u suzama. Kako mi je i tada mama rekla – Sama si si odabrala. Jesam. I ni mrvicu ne žalim. Diplomirala sam 2018. godine na temu terapijskog jahanja te staž odradila u KBC-u Rijeka gdje sam jako puno naučila te upoznala pacijente koji će zauvijek ostati u mom pamćenju. Nakon staža vratila sam se u Pazin sa željom da otvorim privatno nešto u struci.

 

Čitajući pravilnike i zakone, jako brzo sam shvatila da ništa od toga. Pokušavala sam godinama naći posao u struci, no bez iskustva i dodatnih tečajeva najčešće za terapeute nema posla, a bez posla teško da ćete imati iskustva i novaca za tečajeve. Krpala sam se masirajući sezone, a u godini sam volontirala u Domu za odrasle osobe Motovun čiji su korisnici osobe s psihičkim poremećajima gdje sam također naučila puno i upoznala mnogo divnih duša. Također, nekoliko godina sa svojim psom Kyussom volontirala sam na provedbi R.E.A.D programa u školama i knjižnicama na području Istre.

Malo nakon toga, spletom okolnosti saznala sam da se u koncesiju daje pomorsko dobro u Ravnima, mjesto odakle dolaze najljepše ljetne uspomene iz mog djetinjstva te sam zaključila da je to znak da pokrenem obrt. Tako je nastao Shakti obrt za masažu i već je 5 ljeta iza mene. U međuvremenu, preselila sam na selo u centralnoj Istri, u staru kuću moje none gdje sam kao dijete provodila vikende. Iako svaki sezonac zna koliko su sezone naporne, još kad tome dodate 100 kilometara u autu svaki dan, privatni život, punu kuću životinja i veliki vrt, nije to nimalo lako. Ali volim svoja ljeta i svoj ljetni posao na kojem sam upoznala puno divnih ljudi od kojih se većina vraća kod mene svako ljeto te neke od njih danas već zovem prijateljima i u kontaktu smo kroz cijelu godinu. Kako su  ljeta kratka, zime duge, a ja sam osoba koja bi ispalila na mozak sama sa sobom da toliko dugo ništa ne radim, Udruga Motus Vita Est nastala je sa idejom da pokrpam taj prazan hod preko zime i pomognem ljudima kojima je potrebna pomoć fizioterapeuta.

Na žalost, manji natječaji na koje se prijavljujemo imaju puno ograničenja i sredstva koja dobivamo jako su mala i nismo (za sada) uspjeli u naumu da omogućimo besplatnu fizikalnu terapiju onima kojima je naj potrebnija. Udrugu (aktivno) činimo samo ja i moja tajnica, Dubravka Družeta koja se brine oko računovodstva i rješavanja apsolutno svega gdje zapnem. Bez nje ništa od ovoga što danas radimo ne bi bilo moguće. Kako sam u prvoj godini pisanja projekata tražila partnere za iste, došla sam do Poludnevnog boravka Pazin i tako 2018. započela suradnju s Udrugom osoba s intelektualnim teškoćama Istre, a kako su i sami primijetili dobrobiti rada sa stručnim prvostupnicom fizioterapije za svoje korisnike, nedugo nakon toga izrazili su želju da isto počnemo raditi i sa korisnicima Centra za inkluziju i podršku u zajednici u Poludnevnim boravku Labin te sa korisnicima organiziranog stanovanja u Puli.

Zadnje dvije aktivnosti su ujedno i  intervencije potpomognute životinjom – psom. Kyussov temperament, poslušnost i podobnost za izvođenje zadataka bili su ispitani od strane stručne osobe, Nade Zatković Šestak u Dog Campus Principi te je bio redovito i detaljno veterinarski pregledan u Veterinarska ambulanta i salon Njuška, posebno se pazilo na njegovu higijenu i higijenu prostora. Hera je bila u procesu proizvodnje evaluacije. Rezultati su bili odlični i fizikalna terapija potpomognuta psom pokazala se kao fantastičan način rada sa osobama s intelektualnim teškoćama. Na tu temu održala sam predavanje u Labinu i Rijeci te sam kroz njega osim teorije prošla i kroz primjere iz prakse Udruge. Stupanjem na snagu novog Zakona o psima pomagačima naš rad je onemogućen. Bila nam je ponuđena dodatna edukacija i certifikacija, no za nas koji smo to radili isključivo volonterski i neprofitna smo Udruga, 11.000 eura bilo je (te je i dalje)  previsoka cijena.

'Daniel je bio neki drugi svijet'

Kako je naša suradnja sa Udrugom osoba s intelektualnim teškoćama Istre i Centrom za inkluziju i podršku u zajednici nastavila i dalje radim s korisnicima u Pazinu, Labinu i Puli te sam od ove godine i službeno zaposlenica Udruge osoba s intelektualnim teškoćama Istre, a ovih dana krećemo i s provedbom aktivnosti u prostoru Udruge koji smo dobili na korištenje od Grada Pazina koji ujedno sve ove godine financiran naš program Aktivni dnevni boravak Pazin koji donosi fizikalnu terapiju korisnima u njihov poludnevni boravak. Kako bi za nas male sređivanje prostora radi financijske prirode trajalo jako dugo i tu su u pomoć uskočile spomenute partnerske organizacije sa svojim vrijednim volonterima.

Zahvaljujući njima i donacijama rukotvorina za koje smo lani sakupili donacije za nabavku vrata, greda i ostaloga potrebnog da radovi mogu započeti, danas je naš prostor spreman i možemo započeti sa individualnom fizikalnom terapijom za naše slabije pokretne korisnike za koje je u ovo doba pandemije isključivo važno da se maksimalno smanji mogućnost zaraze, a isto tako da nastave sa svojim vježbama.

* Vaš dečko Daniel Zahtila koji vodi labinsku udrugu za osobe s invaliditetom je paraplegičar. Kako ste se upoznali i kako se među vama rodila ljubav?
- Pošto sam se u svojim srednjoškolskim i studentskim danima najviše družila sa Labinjanima i često dolazila u Lamparnu i nekadašnji X na koncerte, čula sam za Daniela, ali nisam ga upoznala, on je bio neki drugi svijet od moga. Kako je  snimio da radim sa svojim Kyussom u Poludnevnim boravku Labin izrazio je želju da vidi kako to pas radi sa korisnicima koji su ujedno i članovi njegove udruge.

Čak i ja koja privatno nisam previše socijalizirana i priznam da i sama ne razumijem previše pripadnike svoje vrste, skužila sam da je malo presmotan u mojoj prisutnosti i od prvog trena taj osjećaj bio je obostran. Desilo se, kako ja to kažem' bum, tres, paf'. Iako ja nisam tražila ljubav, ljubav se dogodila. Bila je tu 1001 poruka i znak da nas dvoje trebamo biti zajedno, ma koliko patetično to možda zvučalo. To je ono kada se dešavaju tako neke stvari da ostaneš u šoku i ponekad ne možeš vjerovati, no najčešće se samo nasmiješ jer ti to ustvari 'Svemir vrišti' da si napravom putu. Navikla sam na to kroz život i nikad me nije lagalo. Bila bi laž da kažem da nam je lako.

Oba imamo jako puno obaveza, on živi u Labinu, a ja 'na kopnu', različiti smo kao dan i noć, a opet sa druge strane isti. Ali ljubav i razumijevanje dva su mosta koja nas povezuju. Iako sam zdravstvene struke, prije njega nisam imala iskustva u radu s osobama s ozljedom leđne moždine te iz dana u dan polako učim, sve više sa željom da mu pomognem prvenstveno olakšati bolove i funkcioniranje kroz dan, koji je za njega i previše aktivan s obzirom na njegovu ozljedu. Isto tako, želja mi je u narednim godinama kroz Udrugu ponuditi isto i drugim osobama sa sličnim zdravstvenim problemima s područja Istarske županije. Ideja je jako puno, no realizacija je uvijek ono što je teše ostvariti.

'Nije u potpunosti postao seljak Dado' 

Ali polako, napraviti ću ja i to. Iako oba jako puno radimo, većina našeg posla spada u domenu volontiranja, tako da nam novci ne rastu na drvu pa sukladno tome naša seoska adresa još nije spremna da se on može ovdje kretati u potpunosti samostalno tako da nije u potpunosti postao seljak Dado. 'Arhitektonske barijere' jedan je od izraza sa kojim se osobe sa invaliditetom susreću svaki dan, a što se tiče same opreme tipa rampe i liftovi cijene su astronomske za običnog čovjeka i sama činjenica da netko nabija takve cijene sa ciljem da zarađuje na osobama s invaliditetom meni je prestrašna. Što se života osoba s invaliditetom tiče on nije lak i pun je izazova, na dnevnoj bazi.

Svi mi svjesni smo da osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima nije lako. Kada radite sa njima vidite to. Kada ste u suživotu sa njima osjetite to. No jedino oni sami znaju koliko im je stvarno teško. Iako u nešto naprednijem i civiliziranijem svijetu osobe sa invaliditetom mnogo češće rade i gradovi i javni prijevoz puno su mi prilagođeniji te je njihova svakodnevno funkcioniranje u društvu znatno lakše, kod nas to nije baš tako. Zato su jako važne udruge kao što je Udruga osoba s invaliditetom Labin, Centar za inkluziju i podršku u zajednici, Udruga osoba s intelektualnim teškoćama Istre te Udruga za zapošljavanje osoba s invaliditetom In Promo i ostale koje se bore za prava osoba s invaliditetom – njihovim pravom na normalan i dostojanstven život, što je ujedno pravo svakog čovjeka.

Svim osobama koje su aktivne u tom pogledu skidam kapu do poda jer sam kao predsjednica Udruge i sama svjesna koliko je to teško i stresno, a da ne pričamo koliko vremena oduzima. Važno je napomenuti da je velika većina našeg rada volonterskog tipa iako mi se čini da mnogo ljudi misli da smo mi za sve plaćeni, dok je recimo meni realnost često bila takva da sam jedva spajala kraj s krajem.

* Kako ocjenjujete skrb o osobama s invaliditetom u Istri?
- Voljela bi češće upoznati osobe sa invaliditetom i njihove roditelje koji se strastveno i glasno bore za svoja prava i prava svoje djece. Voljela bi da to nije 'teret' koji pada na leđa pojedinaca koji se doslovno bore za prava svojih članova i voljela bi da je ova država, županija i gradovi ažurnija u osiguravanju prava svojim građanima koji spadaju u rizične skupine, a ne da se leđa prije spomenutih pojedinaca lome pokušavajući ljudima osigurati nešto što je zakonski njihovo pravo, a upravo oni koji bi ga trebali ostvariti uskraćuju im ga.

'Jagoda i Kiwi su moje razmažene ovce'

Volim jednog takvog i vjerujte mi i on i ja bili bi puno mirniji i sretniji da ne nosi taj teret, a iako mu ja nerijetko o tome kvocam jer bi htjela da počne malo više misliti na sebe, a i da ga ja malo više imam uz sebe, iznimno poštujem njegov izbor da ne negira poziv koji ima da pomaže onima kojima je pomoć potrebna, jer sam i sama takva. 

* Kako izgleda Vaš tipičan radni dan? Čime se sve bavite na selu?
Sukladno napisanome, poslovni život dosta mi je šarolik. U ovo današnje ludo vrijeme svi trebamo bijeg od stresa. Moj bijeg od svijeta je moj mali svijet kojeg sam ja nazvala Casa De Beštije. To je ustvari dio stare kuće moje none koju polako sređujem sukladno financijskim mogućnostima. Riječ koja me tu vodi je samoodrživost.

Koristimo isključivo kišnicu. Imamo maleni vrt u kojem nema nikakve kemije, sve je uzgojeno sa puno ljubavi i pažnje, a taj mali vrt svake godine raste.  Iz njega i voćnjaka puno se toga spremi za zimu i mogu vam reći da uz to što jedemo zdravo, jako se puno novaca uštedjelo od kada se kod nas radi tako.

Evo, 11. je mjesec, a u mom malom vrtu se i dalje sve zeleni. Uz to, 80% naše okućnice nije potrebno kositi jer tu su Jagoda i Kiwi – moje dvije razmažene ovce koje su tu kao ljubimci, tj. vuneni članovi obitelji. Ne koriste za rasplod, dakle nitko na našoj maloj farmi ne biva ubijen niti prodan. Maženi su i paženi te također idu u šetnje iza sela sa mnom i psima.

Uz to, sama ih šišam, dalje vunu čistim, perem na ruke i četkam te kasnije od nje filcam sve i svašta i koristim je za jastučiće za mace. Nadalje, kroz koji mjesec dolaze nam i kokice tako da više niti jaja nećemo trebati kupovati. A nakon njih, što se samoodrživosti tiče kada financije to omoguće na krov ćemo staviti i kolektore tako da sami 'proizvodimo' i struju koju koristimo.

'Želim biti seoska baka koja kopa po vrtu i šeće s ovcama, kravom i psima'

Izuzev mog Daniela i spomenutih ovčica, moju šaroliku obitelj čine i prije spomenuti psi Hera i Kyuss i 5 (kućnih) maca po imenima Negra, Yamo, Cici, Glista i Pablo. Svi od reda udomljeni i spašeni od nekud. Također i kastrirani radi njihove dobrobiti i činjenice da ostavljenih štenaca i mačića i ovako ima previše, a na kraju, ni meni ne treba svake godine brinuti kuda ću sa malenima i svakodnevno se nositi s onim što hrpa hormona u životinja donosi.

Što se domaćih životinja tiče, valjda nisam kao većina cura koje bi htjele konja. Ja jako želim kravicu. No svjesna sam da to trenutno nisam u mogućnosti imati, pa mi je to recimo, plan za penziju – biti seoska baka koja kopa po vrtu i šeće iza sela s ovcama, kravom i psima. Reći će većina da nisam normalna, no ja nikad za time nisam išla. Glavno je da čovjek bude svoj, osjeća se dobro u svojoj koži, radi ono što ga veseli.

* Želite li nešto poručiti istarskoj javnosti?
- Što bi poručila Istrijankama i Istrijanima? Živimo u djelu Hrvatske i svijeta koji nam (pogotovo u ova luda vremena) tako puno nudi – iskoristite to. Ako imate neki komad zemlje, a oduvijek ste htjeli vrt – posadite nešto.. Ako imate staru šternu – stavite je u funkciju i maknite s mjesečnog repertoara račune za vodu. Čuvajte divnu prirodu koju imamo i pokušajte što manje traga ostavljati na njoj. Što se osoba s invaliditetom tiče – sažaljenje zadržite za sebe, njima dajte poštovanje koje bi dali i svakom drugim ljudskom biću. 

Budite odgovorni vlasnici pasa, mačaka i ostalih životinja – kastrirajte ih umjesto da malene ubijate, bacate po šumama i kantama za smeće ili ih udomljavate ljudima koji će na kraju to raditi. Udomljavajte one kojima treba dom umjesto da kupujete, a ako ste stvarno ljubitelj određene pasmine kupite psa s papirima umjesto da kupujete 'čistokrvno' štene bez papira - svatko s malo znanja o psima svjestan je da svaka pasmina ima zdravstvene problem kojima je sklona i upravo na taj način jako često oni postaju učestaliji. 

Čuvajte sebe i ljude oko vas – budite odgovorni – nosite te maskice – ne na bradi i ne sa nosom vani nego kako spada. Održavajte higijenu. Smanjite socijalne kontakte. Ukoliko ste bolesni kontaktirajte svog liječnika i izolirajte se. Možda virus vama neće napraviti baš ništa, možda će vas taknuti malo, možda će vas napasti jako, a možda će baš preko vas naći put do nekoga koga će uništiti. Budite odgovorni i nesebični prema svojim sugrađanima. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman, foto: Privatni album)

loading...

Posljednji komentari

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

OSOBNI/A ASISTENT/ICA

Do: 30.09.2020.

ROVINJ-ROVIGNO, ISTARSKA ŽUPANIJA

OSOBNI/A ASISTENT/ICA

Do: 30.09.2020.

PULA-POLA, ISTARSKA ŽUPANIJA

POMOĆNI/A GRAĐEVINSKI/A RADNIK/CA

Do: 30.09.2020.

PLOMIN, ISTARSKA ŽUPANIJA