Mario Stoia

Obožavatelj Meksika čiji je nono farbao bruklinski most

2
Mario Stoia
Mario Stoia

U ovo vrijeme sve počinje s koronom, pa počnimo i mi: jeste li znali da je Corona tristo godina staro meksičko pivo i jedino pivo koje se prodaje u prozirnoj boci? Znate li što je to brentinjak, gdje se nalazi Peć i koji Istranin je bojao bruklinski most u New Yorku?

Sve smo to saznali iz susreta s Marijom Stoiom iz Načinovići u Plominskom zagorju. Trebala je to biti samo priča o pasioniranom poznavatelju meksičke estrade, ali na temelju nje izrasla je i priča o povijesti Plominskog zagorja.

Plominski mesari

Dakle, naš sugovornik bio je umirovljeni pomorac, brodski motorist Mario Stoia, koji se nedavno iz Fonovića preselio u Načinoviće gdje je naslijedio staru kuću koju će uskoro početi obnavljati. Ima nekih stvari koje će ostati kako su zatečene, na primjer inicijali na dovratku ulaznih vrata B.V. i broj 1897.

„To znači da je kuću sagradio moj pradjed Benedetto Vossila 1897. godine. Bila je to tada najveća kuća u selu. Svi moji preci po majčinoj liniji, tristotinjak godina unatrag, bili su mesari u Plominu. Zbog toga su bili dobrostojeći jer se uvijek našlo novca i komad mesa u kući. Zbog posla morali su biti pismeni i poznavati matematiku“, priča Stoia.

Nekada, kad nije bilo frižidera meso se prodavalo isti dan kad je životinja zaklana.

„U Plominu raste velika, stara ladonja. Kravu bi koloturom na grani digli za stražnju nogu, mlatnuli je batom po glavi da je omame i onda joj prerezali grlo da isteče 'voda'. Poslije ju je trebalo oderati i raspodijeliti. To je bilo do podneva. Popodne je trebalo zajahati magarca jer auta nije bilo i ići po selima kupovati stoku za idući dan. Nije bilo lako, ali zato su uvijek imali po dvadeset i pet janjaca u štali, sira, mlijeka i krumpira“, ispričao nam je.

Proizvodili su Vossile i 17 hektolitara vina sorti malvazija, teran i muškat i to iz vinograda zvanog Peć, koji se nalazio ispod Vidikovca. Zanimljiva je priča o tome kako su došli u posjed te, kada malo promislimo, idealno osunčane lokacije.

Visio na konopcima i farbao bruklinski most

„Moj djed Mate Vossila je zajedno sa susjedom Tonetom otišao SAD, a ukrcao ih je susjed Ive, koji je bio prvi kapetan duge plovidbe i prvi intelektualac u selu. Trebali su biti pomorci, ali kad je brod pristao u New Yorku jednostavno su sišli s broda i više se nisu vratili. Tone se zaposlio kao perač posuđa u nekom restoranu, a moj djed Mate je našao bolje plaćeni posao: farbao je bruklinski most. Visio je na konopcima, bio je to opasan posao, ali dobro plaćen. Vratio se sa zaradom od ondašnjih šest tisuća austro-ugarskih fiorina“, priča dalje naš sugovornik.   

Mate je za 3,5 tisuća fiorina od brodovlasnika u Plomin luci, koji su bili bogati poduzetnici, otkupio vinograd Peć i dvije staje, koje su srušene 1954. godine kada se gradila Jadranska magistrala.

„Kad sam bio mali pitao sam barbeta koliko je zapravo vrijedilo tih 3,5 tisuće fiorina, što se sve moglo kupiti za taj novac, a on je odgovorio četiri velike kuće! Tone, koji se isto vratio iz Amerike, sa svojom je zaradom stvarno kupio četiri kuće, ali u starom gradu Rijeci. Njegovi potomci i danas žive tamo, kaže Stoia.

Njegov je otac, kaže, bio Istrorumunj, Ćiribirac iz Škrlji. Nakon Drugog svjetskog rata prezime su im pisali 'Stoja', ali on je do 1990. godine to ispravio i vratio povijesni oblik Stoia.

Druga stvar koju u staroj kući neće mijenjati je brentinjak, zaobljeno udubljene u kuhinji. Tu je nekada stajala brenta s vodom, a iznad nje je visjela kaciola. „Kad je stigao vodovod svi su to prezidali, ali je ovaj je ostao i ja ga ne dam“, kaže Stoia.

Oženiš li Meksikanku, nema razvoda

A sada o njegov strasti, meksičkoj glazbenoj estradi. „So far from god, so close to United States“, kažu Amerikanci, koji uvijek njeguju podcjenjivački odnos prema južnim susjedima, ali Meksiko je obećana zemlja za estradu.

Stoia je Meksiko posjetio deset puta u vremenu do 1973. do 1980. godine. Boravio je u lukama Vera Cruz, Santa Cruz i Tampico, a u slobodno vrijeme s prijateljima putovao do približno sto kilometara u unutrašnjost zemlje.                      

„Zavezao sam se na taj narod. Ima tamo i multimilijardera, ali većina su uglavnom siromašni ljudi. On nema što jesti, ali uzme gitaru, sjedne na ulicu i pjeva! Mi kada nemamo novaca plačemo, a oni se smiju! Jako su ponosan narod, zastava im je svetinja. Ima isti raspored boja kao talijanska, zeleno - bijelo - crveno, ali tonovi su drugačiji, a u sredini je orao sa zmijom u kandžama ispod kojega je kaktus. Druga svetinja Meksikancu je obitelj. Oženite li Meksikanku, nema više razvoda, a obitelj vas prihvati kao svojega bez obzira odakle ste došli. I svaka obitelj ima po troje-četvero djece, zato Meksikanaca ima oko 130 milijuna“, priča Stoia o Meksiku.

Ono što ga prvo začudilo u Meksiku su spomenici. „Ima ih jako puno. Dižu ih svim poznatim osobama još dok su živi, poznatim pjevačima, političarima i slično“, objasnio nam je.

Meksiko je zemlja s najviše govornika španjolskog jezika na svijet, ali španjolski nigdje nije naveden kao službeni jezik. „Španjolski se uči u školi i svugdje se govori, ali govori se i 48 različitih indijanskih dijalekata i kada govornik nekog od tih jezika dođe na sud, on nije dužan govoriti španjolski jer mu to nije materinji jezik, nego je sud dužan osigurati mu prevoditelja“, ispričao nam je.

 

Nevjerojatno živa estrada

Meksikanci su, kaže, talentiran narod jer ima puno primjera samoukih vrhunskih pjevača,plesača i glumaca. „Sve ih pratim na Internetu. Prije desetak dana čestitao sam na Facebooku 96. rođendan Elviri Quintano. Ona je Argentinka i živi u Rosariju u Argentini, a bila je poznata kao jedna od najljepših žena u Meksiku, gdje je ostvarila pjevačku i glumačku karijeru. Njezin agent mi je odgovorio: „Muchos grazias!“ Čestitam rođendane Ani Gabriel i Luchii Mendes, koje su moje vršnjakinje. Inače, najveća meksička pjevačica, „madre de la canzone“ bila je Lucha Reyes, koja je umrla mlada 1942. godine od alkohola i barbidurata. Isto tako mlad je umro veliki Gorge Negrete. Slavni su još Antonio Aguilar, Ezequiel Pena, Jose Jimenez, Augustin Lara, koji je napisao i izveo na tisuće pjesama i Vincente Fernandez, koji je još živ. Ima ih na stotine!“, glasi njegov kratki uvod u povijest meksičke glazbe.

Nepoznata Mama Huanita

Priču o Miguelu Acevesu Mejii lako bismo proglasili ostvarenjem američkog sna, ali to je jednako tako i ostvarenje meksičkog sna. Ide ovako: Miguel, siromašni momak bez škole, pere posuđe u restoranu, a kada radi, Meksikanac pjeva. Prolazi direktor XEU, vodećeg meksičkog radija i čuje ga. 'Buenos dias, amigo! Imaš lijep glas. Kako bi bilo da dođeš u studio i pokušamo nešto snimiti?'. Ostalo je povijest.  

„On je u Meksiku ono što je u Francuskoj Edith Piaf i Johnny Cash u SAD-u“, ističe Stoia.

Za razliku od SAD-a, u Meksiku je lakše doći izvana i ostvariti umjetničku karijeru. Uz već spomenutu Argentinku Elviru Quintano tu su Španjolke Maria Dolores Pradera i Lola Flores, ali i Dwayne Verheyden, mladi Nizozemac zvani „El Holandes“ i „Nortinho“ – Sjevernjak.

Verhayden svira harmoniku „hohnericu“. Kad je došao u Meksiko mentor mu je postao Flaco Jimenez, jedan od najvećih harmonikaša ne samo u Meksiku, nego u svijetu. Slavan je i njegov brat Santiago. 'Kada ja umrem, ti ćeš me naslijediti', rekao je Flaco Verhaydenu“, priča Stoia o tome kako su Meksikanci ljudi otvorena srca.

Trenutačno popularnost vrtoglavo raste mladoj harmonikašici Janeth Valenzuela, a uvijek voli poslušati Oliviju Morales, pjevačicu s nevjerojatnim rasponom glas, koju zovu meksičkim kanarincem.

Svakog  pjevača i pjevačicu prati orkestar mariachia, po kojime je kod nas meksička glazba uglavnom poznata. Najtraženiji su Tecalitan i Jalisco.

Začudo, za nas slavni film „Jedan dan života“ ili „Mama Huanita“ u Meksiku je nepoznat! „Snimljen je u zlatno doba meksičke kinematografije kada se doslovno svakog dana završavalo snimanje jednog filma“, objasnio nam je Stoia.

Španjolski je razgovarao s turistima koji su ljetos boravili u jednom od apartmana u Načinovićima. Na dobar burito i Coronu skoči u meksički restoran u Puli. „Dok čekam, pijem tekilu. Ugođaj je pravi, drveni stolovi bez stolnjaka jer Meksikanci nemaju stolnjake. A kuharu treba skinuti kapu jer kuha vrlo vjerno“, kaže Mario Stoia i dodaje da mu je žao što je Meksiko zbog jačanja narkokartela postao nesigurna zemlja i što Meksikanci ne žive dobro kako bi u svojoj velikoj i naftom bogatoj zemlji mogli. (Tekst i foto: Robi Selan)

loading...

Posljednji komentari

Povezane vijesti

Najnovije vijesti

Istarski Forum

Za sudjelovanje u Istarskom Forumu potrebna je prijava ili registracija i izrada profila

Prijava ili Registracija korisničkog računa

DIPLOMIRANI/A INŽENJER/KA GRAĐEVINE

Do: 30.09.2020.

BUZET, ISTARSKA ŽUPANIJA

POLAGAČ/ICA PLOČICA

Do: 30.09.2020.

VRSAR-ORSERA, ISTARSKA ŽUPANIJA

POMOĆNI/A DIMNJAČAR/KA

Do: 30.09.2020.

PULA-POLA, ISTARSKA ŽUPANIJA

POMOĆNI/A GRAĐEVINSKI/A RADNIK/CA

Do: 30.09.2020.

PLOMIN, ISTARSKA ŽUPANIJA