Teta Hadža otišla u penziju: 'Očekujem da ću biti sretna baka'

Djelatnici Pučkog otvorenog učilišta "Ante Babić" iz Umaga ovih su se dana oprostili od svoje dugogodišnje kolegice koju su zvali jednostavno teta Hadža. Teta Hadža, pravim imenom Hađera Đuričić, konačno je otišla u zasluženu mirovinu, odradivši svoju posljednju smjenu kao spremačica u toj kulturnoj ustanovi. Otpratili su je uz prigodni poklon i poruku "Nema više tenzije, stiglo vrijeme penzije".

* Koliko ste godina proveli radeći u POU Umag i kako Vam je bilo tamo raditi?
- U učilištu sam provela 15 lijepih godina. To mi je bila druga kuća. Bili smo složni, funkcionirali smo kao obitelj. Odrađivali smo zajedno sve što je bilo potrebno, radilo se u smjenama, subotom, nedjeljom, uvijek kad bi se nešto događalo u dvorani pa i u gradu i nikad nije bilo problema. Jer sloga je u svakom kolektivu najvažnija.

* Koji Vam je događaj iz Vašeg radnog staža najviše ostao u sjećanju, po dobru ili po zlu?
- Najviše sam voljela naša druženja nakon odrađenog nekog većeg posla, ili kad smo skupa slavili neke događaje  kao što su rođendani i drugo. Bilo je šale, smijeha… Dijelili smo, kako se kaže, i dobro i zlo. Uvijek se čovjek rado sjeća lijepih trenutaka, pa se tako ni ja ne mogu se sjetiti ničeg lošeg. 

* Osim spremanja na radnom mjestu, vjerojatno ste morali spremati i u vlastitom domu. Je li vam ponekad bilo dosta spremanja?
- Naravno da mi je bilo „preko glave“. Bude čovjek umoran, ali takav je posao. Nikad se nisam žalila. Kad bi kolegica Rozana i ja sve očistile i uglancale, najveće zadovoljstvo je bilo sići u kafić, sjesti i popiti kavu.

*Ja kad doma čistim, najgore mi je kad se moram sagnuti da bi digao kablove i ispod njih pomeo. Vaš komentar?
- I to spada u posao čišćenja, malo bole leđa s godinama, ali ništa strašno.

* POU Umag sastoji se od različitih prostorija. Koje su vam bile najzahtjevnije tijekom rada? Kako se održavaju i čiste knjige?
- Najteže i najzahtjevnije je bilo čistiti kino dvoranu, posebno nakon priredbi ili kino-matineja, kada bi bilo puno djece koja bi razbacivala grickalice, vrećice, papiriće i sve drugo po dvorani. Još ako bi prosuli kakav sok! Kino dvorana u Umagu je ogromna, ima preko 400 mjesta, trebalo je  proći svaki red, zavući se iza svake stolice, pokupiti smoki i kokice, to zbilja nije bilo lako. A knjižnicu sam uvijek voljela čistiti, to mi je bio kao „odmor“.

* Kako je živjeti u Umagu? Je li blizina granice blagoslov ili prokletstvo?
- Lijepo je živjeti u Umagu. Tu sam preko 30 godina, tu mi je obitelj i eto, tu sam dočekala mirovinu. Različitost kultura i blizina granice mi odgovara, smatram to velikim bogatstvom.

* Vaši planovi za mirovinu?
- Trudit ću se da živim što urednijim životom i paziti na zdravlje. Očekujem da ću biti sretna baka i tome se veselim. Nadam se da ću i dalje sa svojim radnim kolegama povremeno uživati na kavicama. Sigurno ću svraćati u Učilište da se vidimo i popričamo. (Razgovarao: Kristian Stepčić Reisman)