'Moj prvi susret sa smrću nije bio nimalo dostojanstven'

Moj prvi susret sa smrću nije bio nimalo dostojanstven. Dogodio se prije mnogo, mnogo godina, baš negdje oko Svih svetih. Tu sliku i dan danas jasno vidim u glavi i ne mogu je se riješiti. Isto važi za zvuk…

Moj prvi susret sa smrću bio je istovremeno banalan, komičan i poetski. Sjedio sam na autobusnoj stanici na Kantridi u Rijeci i u jednom trenutku primijetio goluba kako prelazi vrlo prometnu cestu. Nije mi bilo jasno zašto ne leti, jer uopće nije djelovao ozlijeđeno. U jednom trenutku na njega je velikom brzinom naletio auto, pa je jadan golub završio direktno ispod jedne od prednjih guma. Eksplodirao je. Zvuk je bio nalik onom pucanja balona. Perje je poletjelo na sve stane a na asfaltu je ostala jedva primjetna fleka.

Kasnije sam, u šetnji gradom ili parkom, znao naletjeti na mrtvu pticu. Više nisam bio klinac i bilo mi je jasno da nitko od nas nije ovdje zauvijek. Pitao sam se kako jedno tako uzvišeno stvorenje, koje dosiže najviše visine, može tako patetično, doslovce nisko završiti? Sjetio bih se onda i svih onih pilića i kokoši koje sam pojeo, i osjetio krivnju. Ali potom odmah i samonametnutu utjehu – kokoši ipak ne mogu letjeti, zar ne?

Ovih dana prisjećamo se svojih najmilijih koji su zauvijek otišli. Odlazimo na groblja, nosimo cvijeće (ove godine i maske) i palimo svijeće. Sve je nekako uzvišeno. Vjernici katolici razmišljaju o uskrsnuću. Ipak, u sjeni svega toga, negdje u podsvijesti ostaje nam duboki strah od nepoznatog i neminovnog, zguran u repozitorij svega potisnutog, gadljivog, onog što ne možemo ili ne želimo prihvatiti. (Kristian Stepčić Reisman)