Što je zajedničko kanti na podu dućana i nenošenju maske?
Zadnja sam tri dana hvalio naše sugrađane. Naime, u nedjelju ujutro, potrebe radi, obišao sam dva labinska dućana, Spar i Lidl. Vidjevši kako svi, ali baš svi, uključujući osoblje i moju malenkost, nose maske na licu, koja im je, kako i valja, prekrivala i nos i usta, pomislio sam: „Evo zašto u Istri ima najmanje oboljelih. Ako svi nose maske i to pravilno, sigurno se pridržavaju i ostalih smjernica osobne zaštite, a to je trenutno jedino i najučinkovitije što možemo učiniti ne bi li spriječili širenje ove pošasti od COVID-19 infekcije.“ I o tome sam pričao zadnja tri dana kome god sam stigao. Baš sam bio ponosan na sve nas.
A onda, sinoć, zona sumraka. Opet potrebe radi odlazim u dućan. Konzum radi skraćeno, do 19:30 umjesto do 21:00. Kažu, spuštaju cijene pa im treba vremena (valjda da ih onom građevinskom dizalicom dohvate pa spuste koji kat niže).
Djevojka savršeno namjestila masku na usta ostavljajući nosiću da se ponosi i prkosi
Rekoh: „Ajde da odem do Plodina na Štrmcu. Ionako nisam već jako dugo tamo zalazio.“ Na parkiralištu par automobila. „Super, neće biti gužva.“, pomislim. „Rade do 22:00. Isto super!“ I taman kada sam se 'naoružan' maskom poradovao ugodnoj kupnji, već nakon prvih nekoliko metara u dućanu profesionalno razočaranje. Prošao sam cijeli dućan, i nitko, ali baš nitko, uključujući osoblje ili nije nosio masku ili ju je nosio na bradi ili ju je, kao jedna djevojka kod frižidera s mliječnim proizvodima, vjerojatno pazeći na izgled, savršeno namjestila na usta ostavljajući nosiću da se ponosi i prkosi. Šećer na kraju. Na kasi dvojica mlađih muškaraca bez maske, koji očito nisu čuli ni za onih nužnih 1,5-2 metra razmaka, na moj upit gdje su im maske, nonšalantno odgovaraju „kod kuće“.
Okrećući se prema izlazu primijetio sam na kraju reda za kasu jednog mladića s pravilno namještenom maskom. Mrvicu me utješio. Zakratko. Onako blago revoltiran i razočaran, još u okretu, ciljajući očima izlaz, naletio sam na nemarno ostavljenu kantu punu vode s nekom kemikalijom za pranje podova namještenu tako da je jednostavno ne možeš promašiti. Naravno da sam zalio sebe i metar dva poda uokolo (ali nisam je prevrnuo, jeee). Nakon što sam izbrojao u sebi sve znane mi psovke i izlazeći izgovorio 'tu tešku stranu reč' („Posvađana pesma“, Balašević) (iako bi vjerojatno bilo primjerenije da sam psovao na glas, a izvinjavao se u sebi), sinulo mi je. Što je zajedničko nemarno ostavljenoj kanti na podu dućana i nenošenju maske? Ne razmišljanje o posljedicama.
Gušenje pri punoj svijesti jedno je od najstravičnijih iskustava koje možete zamisliti
Jeste li ikada imali tešku upalu pluća? Ili teški opstruktivni bronhitis? Jeste li ikada osjećali da vam fali zraka? Da ne možete udahnuti? Da se, ma koliko brzo disali, jednostavno ne možete 'nadisati'. Srce vam lupa, obrazi se crvene od napora, znojite se. I ne razmišljate o ničemu jer vas preplavljuje panika. Bespomoćno dašćete, ali 'zraka' niotkud. Gušenje pri punoj svijesti jedno je od najstravičnijih iskustava koje možete zamisliti. A to je klinička slika teške COVID-19 infekcije. To je posljedica nepridržavanja mjera osobne zaštite i izbjegavanja većih okupljanja. To je posljedica nenošenja maski. Slažem se, ta je posljedica bolesti samo 'za odabrane'. Vi vjerojatno niste među njima. Ali možda će biti vaša sestra ili brat, vaša mama ili tata, nona (baka, baba, nana,..) ili nono (deda, dedo, dida, did,..).
I na kraju, jer ipak sam ja idealist po temperamentu, još jednom želim pohvaliti sve sugrađane s kojima sam proveo nedjeljno jutro u kupnji i zamoliti sve one koji zbog raznih, samo njima znanih razloga, ne nose maske u zatvorenim prostorima ili ih ne nose pravilno, da ipak razmisle o mogućim posljedicama. Jer, kako su kirurzi traumatolozi s kojima sam radio u Klaićevoj znali reći: „Svaka se nesreća mogla spriječiti.“ (Dr. Milan Rimac)