EU soli pamet Bjelorusiji, a ignorira vlastite građane
Vijeće ministara vanjskih poslova Europske unije nije uspjelo postići dogovor o sankcijama bjeloruskim dužnosnicima, jer im je za tu odluku, za koju se traži jednoglasnost, nedostajao glas Cipra, koji je to pitanje htio povezati s pitanjem sankcija Turskoj.
U cijeloj toj europskoj priči o nepriznavanju rezultata izbora u toj postsovjetskoj državi od strane EU-a, a na nagovor tamošnje opozicije, promakla je samo jedna, po meni najbitnija stvar – a to je da vodstvo EU-a, koje bi trebalo polagati račune svojim građanima, tj. svima nama, europskoj javnosti još uvijek nije predstavilo dokaze da su izbori u Bjelorusiji bili namješteni. Moguće je da oni nisu bili kompetitivni, što je kritika koju je i Hrvatska dobivala od raznih organizacija početkom devedesetih, no tvrditi da su oni bili namješteni ipak je nešto teže.
Na internetu se mogu pročitati priče određenih osoba s biračkih mjesta o tome kako se to navodno događalo, ali minimum političke odgovornosti u demokraciji, na koju se EU često poziva kad nastupa prema drugim državama, nalagao bi da vlastitim državljanima objasniš zašto nešto radiš, a to po pitanju Bjelorusije nije jača strana ni Europskom vijeću, ni vijećima ministara, ni Europskoj komisiji ni EU-parlamentu. Na taj način sami sebi ruše vjerodostojnost i dosljednost, ako je ikoga u međunarodnim odnosima uopće za to briga.
Sankcije dužnosnicima Bjelorusije, koju sam turistički posjetio 2019. godine i u kojoj se doista prema mom dojmu bolje živi nego drugdje u postsovjetskom prostoru, praktički su gotova stvar, a da se gotovo nitko od nas, državljana EU, nije zapitao što Europska unija, koja nit' je pravna osoba, nit' ima OIB, radi u naše ime i na temelju čega. (Kristian Stepčić Reisman)